Palčići su najmanji heroji s najvećom snagom i srcem

Marijanina ‘palčica’ Nika borac je od dana kad je došla na svijet: ‘Volim te, ratnice moja i uvijek ću biti podrška koja ti treba’

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Danas obilježavamo Svjetski dan palčića. Nedonoščad ili prijevremeno rođena djeca u Hrvatskoj su dobila naziv bebe ‘Palčići’ zbog svoje veličine, a svake godine u svijetu se rodi njih oko 15 milijuna. Palčići su najmanji heroji s najvećom snagom i srcem. Njihova borba na ovom svijetu započinje od prvog dana, a sve njihove borbe i pobjede obilježavaju se na današnji dan. Biti mama Palčića znači biti mama čudu, posebnom djetetu velike snage, a to je Marijana Rajić, osoba koju u Šibeniku, ali i van granica županije, mnogi jako dobro znaju. Marijana je majka 20-godišnje Nike koju je rodila u 28. tjednu trudnoće. Ratnice Nike. Pobjednice Nike.

‘Gospođo, žao mi je. Došlo je do komplikacija. Nadali smo se da do toga neće doći, ali kod prijevremeno rođene djece s malom tjelesnom težinom, često zna doći do krvarenja u mozgu.’ To su bile prve riječi koje sam čula dok sam se oporavljala od prijevremenog poroda na odjelu intenzivne njege, govori Marijana.
– ‘Šta to znači doktore? Ja ne znam šta to znači’, prošaptala sam drhtavim glasom izbjegavajući pogledati u njegove oči. ‘To znači da je vaša beba još uvijek jako kritično, a sada još i krvarenje. Ako i preživi, biti će to s velikim posljedicama. Ne možemo još znati kakvim, ali sudeći po obilnom krvarenju, pretpostavljam da neće biti male. Od psihomotornih teškoća do problema s vidom, govorom, sluhom… Ne možemo znati sa sigurnošću. Ako preživi idućih 15 dana onda će nam vrijeme pokazati. Kako bude rasla, postat će očitije.’ Riječi su stale u grlu. Nisam zaplakala. Samo sam čekala da doktor prestane pričati i da ode. Čvrsto sam uprla pogled u svoje ruke sklopljene na krilu.
Suze su i inače bile rijetke, a ako bi sada potekle, bile bi okidač da se potpuno slomim. Toga sam se najviše plašila. ‘Beba me treba. Kada dođem k njoj, doći ću joj bez suza’ mislila sam. To mi je dalo snagu – priča.
Iduća tri dana gotovo s nikim nije razgovarala, uvukla se u svoj svijet u kojem je pokušala pronaći svjetlo. Ljudi oko nje nisu nimalo pomogli.
– Sve me to jako smetalo. Zašto svi plaču kad je moje dijete još živo? Ona je još tu! Ne treba joj ta negativna energija, treba joj da netko vjeruje u nju da je borac i da neće odustati, mislila sam. Kada su me premjestili u sobu, pitala sam samo kad mogu vidjeti svoju bebu. Rekli su ‘još se drži, ali nije stabilno’, ali sam to namjerno prečula.
‘Ma dajte…’,pomislila sam, to je moja kćer. Ne predaje se moje dijete tako lako. Ako je preživjela ova četiri dana, znači da će preživjeti, i točka. Ne znate vi… Bila sam ljuta na njih što mi donose loše vijesti. Sa nekom ravnodušnošću u srcu sam ih slušala, kao da slušam priče o nekom i nečem drugom. Kad sam ostala sama, a namjerno su me stavili u sobu u kojoj nije bilo drugih mama koje su tek rodile, po prvi put u životu sklopila sam ruke. Između sklopljenih ruku bio je tračak nade. ‘Dragi Bože. Oprosti mi, ne znam se moliti kako treba. Moja krivnja, priznajem. Ali reći ću ti ovako… Oprosti ako to zvuči glupo i nespretno, ali trebaš mi. Samo Ti možeš spasiti moju kćer. Molim Te, ne dozvoli da ostanem bez nje’
Poslijepodne je glavna sestra došla po mene. Dovela me do stakla uz koje je stajao inkubator, osvijetljen plavom svjetlošću. Na gomili bijele vate, kao na oblaku, ležala je moja mala pahuljica. Iz tog sitnog tijela, koje bi stalo u malo veći dlan, virile su cjevčice, a aparat je disao umjesto nje. Iznenađeno sam je pogledala. Nisam očekivala da će moja prva misao biti: ‘Bože kako je lijepa! U životu nisam vidjela ljepšu bebu. I sve joj je na mjestu. Savršene ruke, noge, a vidi te velike plave oči koje radoznalo promatraju svijet. Ona je savršena!’, prisjeća se.
U tom trenutku sjetila se medicinske sestre koja je stajala pored nje i zamolila ju da ostane malo sama s Nikom.
– Sestra je tužno kimnula, bila joj je valjda čudna ta mama koja nije plakala. Dotaknula sam hladnu površinu stakla i zamislila da hvatam sitnu ruku svoje kćeri.’Hej, malena! Ja sam tvoja mama, znaš? Ne slušaj ih što pričaju o tebi. Otići ćemo nas dvije odavde. Obećajem, i to čvrsto! Sve će biti u redu! Imamo pomoć!’, i pokazala joj glavom iznad nas.
Slušaj me, ratnice moja. Dobro me slušaj,  šaputala sam joj kroz staklo, ti se bori, ja ću moliti. Ali moraš znati, što god se dogodi uz tebe sam! Zapamti, voljena si! I ne odustaj, kad bude najteže, ti se samo sjeti da imaš mene i da te čekam. I ne brini palčice moja.
Idućih sedam dana pretvorilo se u 15, a dani i mjeseci bez pomaka samo su se izmjenjivali. Doktori nisu imali riječi ohrabrenja, ali u svom srcu Marijana je znala da ima pomoć i da će njezina ratnica preživjeti sve krize i probleme koji su se svakodnevno javljali, govori.
– Došao je dan mog odlaska kući. Ušla sam u lift i pritisnula botun koji me vodio u prizemlje, u tom trenutku u lift je ušao nasmijani par, noseći košaru sa svojom bebom kući.
Iz košare je izvirila mala ručica. U tom sam se trenutku slomila. Okrenula sam se na drugu stranu, a srce je proplakalo. Tri dana i tri noći su suze tekle, konačno oslobođene.
Ratnica je polako rasla i borila se, znajući da je voljena. Konačno je došao i 100. dan, vrijeme odlaska kući, a u tom trenutku znala sam da nije samo moja kćer, bezimena ratnica, već Nika božica pobjede. Kako Nika raste, raste i čuđenje doktora. Posljedice su brojne, ali nitko nije očekivao da će ih biti upola manje nego što su pretpostavljali.
Ali ja znam razlog. Ako čvrsto vjeruješ, uvijek se dogodi čudo. Medicina je pomogla, ali bez ljubavi i vjere bilo bi nemoguće. Volim te, ratnice moja i uvijek ću biti podrška koja ti treba – govorio Marijana, inače predsjednica Udruge Aurora koja okuplja oboljele od cerebralne paralize, dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida.

 


Pratite nas i na društvenim mrežama:

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.