Biti poduzetnik u Hrvatskoj nije lako, a posebno u mjestu uz more gdje život u staroj gradskoj jezgri u zimskim mjesecima doslovno nestane. Mladog šibenskog cvjećara Luku Čulara to nije pokolebalo, odlučio je ostati i djelovati u rodnom gradu i prije tri godine u samo centru Šibenika otvorio je cvjetni atelje.
– Iako je postojala opcija nakon školovanja otići vani, odlučio sam ostati u Šibeniku i pokušati oživjeti staru gradsku jezgru. Nije bilo lako, sve to nosi svoje rizike i nisi uvijek ni svjestan što očekivati, ali nadaš se nekoj promjeni, nekom pomaku. Volja je bitna, ali često je to borba s vjetrenjačama jer mali se doslovno bore sa velikim šoping centrima. Gradska jezgra nam umire. Evo, ja bih više od ičega volio u gradu imati kolege iz svoje struke, ali nitko se ne usudi nešto pokrenuti. Ovo je posao u kojem je svaki dan izazov, kad se ujutro probudiš nikad ne znaš hoće li biti posla. Dodatni problem je što je moj materijal osjetljiv, kvarljiv. Ako su uvjeti dobri, ima fore šest ili sedam dana za prodati cvijeće, ljeti puno manje. Puno je tu živciranja, ali i puno ljubavi – priča nam 26-godišnji Luka.
Cvjećarstvo je posao koji je za njega više od posla, to je njegov način života i ono što on je. Luka voli da je svaki buket priča za sebe, a kako nam kaže, cvjećari ponekad moraju biti i psiholozi da upoznaju osobu kojoj je buket namijenjen.
– Ljude uvijek potičem da mi pričaju o osobi za koju je buket kako bi pogodili onaj pravi. Poseban izazov su i vjenčani buketi, moraš upoznati mladenku, kakvu haljinu nosi, karakter… – objašnjava nam.
Zime u Dalmaciji su posebna priča, tad sve jednostavno stane, kaže nam. A iako život staje, mali obrtnici ne mogu stati i moraju nekako preživjeti.
– Ljudi se zatvaraju u kuće, ako i imaju što obaviti sigurno neće u grad jer je ponuda, nažalost, slabija. Svi mi u staroj jezgri borimo se s tom zimom. Na proljeće je malo bolje, ali ljudi gradom jednostavno ‘prolete’. Ljeti pak naš narod ide na kupanje i ne da im se u grad. U jesen se malo vrate, ali sve je to začarani krug jer ljudi gube naviku odlaska u grad. Što se tiče korone, ja ne mogu reći da me ona ‘uništila’, dapače, čak me u jednu ruku i pokrenula, koliko god to čudno zvučalo. Radi financija sam lani skoro zatvorio dućan, ali onda sam u prvom lockdownu dosta razmišljao što napraviti, kako opstati, čime privući ljude…I tad sam počeo raditi velike XXL bukete, one od otprilike metar i pol, i eto to je uspjelo, ljudi su ih prepoznali kako nešto drugačije – priča nam.
Državni poticaji dođu kao eliksir i zahvalan je na njima, ali borba za preživljavanje u staroj jezgri se nastavlja.
– Borim se, ali ponekad su te vjetrenjače prejake i tko zna koliko ću im odolijevati – kaže nam za kraj.
