– Olimpijsko zlato moja je životna želja, to sam već rekao. To je moja misija, moj put. Ja želim olimpijsko zlato. Dok ga ne budem imao u svojim vitrinama, neću biti miran i nadam se da će to biti s hrvatskom reprezentacijom. Osvojio sam sve, igrao olimpijsko finale, ali želim s ovim momcima, predivnim momcima koji mi toliko vjeruju, ja njima i oni meni, i imamo strašnu kemiju. Olimpijske igre su san, a onda mogu, što se mene tiče, u penziju. –
Riječi su to Ivice Tucka, netom nakon što je hrvatsku vaterpolsku reprezentaciju odveo na vrh svijeta. I to najbolje govori o njegovom karakteru. Uvijek ići naprijed, korak više, po novu medalju, po novo zlato. Ovo mu je bilo drugo najsjajnije odličje osvojeno na Svjetskim prvenstvima od kada je preuzeo Barakude. Prije njegovog dolaska Hrvatska je imala jedno svjetsko zlatno odličje. Zlato u Dohi deveta je velika Tuckova medalja. Osvojio je sve što se može osvojiti. Ostala mu je još ta jedna. Bilo bi lijepo da ona okrugla, deseta medalja bude ostvarenje njegovog sna. Zaslužio je.
– Ovaj je naslov izvojevan s jednom novom ekipom, ekipom koja je formirana prije dvije godine. Ja se sjećam riječi velikog broja ljudi koji su govorili da čekaju teški dani Hrvatsku. U dvije godine smo napravili strašno puno, postali svjetski prvaci, postali europski prvaci. Presretan sam. Ovo mi je, rekao bih, životna matura s ovakvom ekipom. Stvoriti je, formirati je, doći do naslova svjetskog prvaka. To je sigurno vrijedno kao i zlato – podvukao je Tucak. Naš čovjek. Zlatan vrijedan čovjek.