Svjetska bronca i srebro nogometaša, Janičino čudo u Salt Lake Cityju, Goranov Wimbledon i zlato rukometaša u Portugalu vjerojatno su najveći sportski uspjesi od hrvatske samostalnosti, koji nam i danas izazivaju trnce. A sve je, rekli bismo, počelo, s košarkašima, 1992. godine, na Olimpijskim igrama u Barceloni. S nezaboravnim finalom protiv američkog Dream Teama, jedinog pravog Dreama Teama. Michael Jordan, Magic Johnson, Larry Bird, Karl Malone, Patrick Ewing, David Robinson, Scotie Pippen, John Stockton, Charles Barkley, Clyde Drexler, Chris Mullin i ondašnji ponajbolji NCAA igrač Christian Laetner – imena su koja su tih godina bili košarkaški bogovi. Nasuprot njih stajali su naši momci, košarkaški majstori iz jedne ponosne zemlje; Toni Kukoč, Dino Rađa, Stojko Vranković, Arijan Komazec, Danko Cvjetićanin, Vladan Alanović, Žan Tabak, Franjo Arapović, Aramis Naglić, Alan Gregov, Velimir Perasović i najveći među njima, Dražen Petrović, kapetan. Od tog povijesnog finala, koji je jednu malu zemlju zahvaćenu ratom ucrtao ne samo na sportsku kartu svijeta, prošlo je 30 godina. Obljetnica tih dana ponosa i slave obilježena je u Šibeniku, kod Draženovog spomenika na Baldekinu, u organizaciji Hrvatskog olimpijskog odbora i Zajednice sportova Šibensko – kninske županije. Iako je bilo najavljeno kako će tom podsjetniku na najveći košarkaški uspjeh u povijesti naše države nazočiti i neki od sudionika tog finala, Draženovi suigrači, nije se pojavio nitko od njih. Iako su, čuli smo, pozivi bili upućeni. Ali, znate kako je, vrućine su, vrijeme je godišnjih odmora. Uostalom, tko više mari za košarku, pogotovo za onu hrvatsku košarku?
Tako su glavne zvijezde sjećanja na olimpijskog košarkaško srebro bili vaterpolisti. Barakude su, naime, na pripremama u Šibeniku, pa su došli dati svoj obol događaju na Baldekinu. I hvala im na tome. Bili su tu i domaće, šibenske košarkaške legende, Miro Jurić, Petar Maleš, Jeronimo Šarin. Došla je i Anđa Jelavić s djevojčicama iz njezine košarkaške akademije, kao i dječaci iz Škole košarke Dražen Petrović. Došla je i Biserka, Draženova mama.
– Ovdje u Šibeniku mi je najteže, ali kada vidim ovaj spomenik, kada vidim kako djeca rastu uz njega, kako ga grle, sretna sam. On i jest napravljen za djecu, da odrastaju uz Dražena. Čudesno, ponosna sam. Ovih 30 godina prošlo je brzo, a sjećanja su kao od jučer. Posebno se sjećam jedne Draženove rečenice uoči finala s Dream Teamom, kada je u svlačionici kazao; momci, nisu oni vanzemaljci. Takav je bio, nikom nije priznavao da je bolji – prisjetila se gospođa Biserka tih dana.
Šibenski vaterpolski reprezentativac Andrija Bašić još nije bio rođen 1992., ali dobro zna značaj tog finala.
– Ako se ne varam, bila je to prva hrvatska momčadska olimpijska medalja. Ostavila je velik trag i nama sportašima je vodilja. Odrastao sam u Šibeniku s pričama o Draženu i čast mi je biti dio jedna ovakve manifestacije – kazao je Bašić.
Miro Jurić pamti svaki detalj, ne samo finala s Amerikancima, nego i polufinala s Rusima.
– Puno je tih ‘sličica’; Draženove dvije, tri, trice u nizu, Franjino neuspješno i uspješno zakucavanje i ono ‘Franjo spusti se dolje’, pa vodstvo protiv Amerikanaca, to je nešto što ostaje za sve vremena. Daj Bože da se ponovi, da se barem približimo takvom uspjehu. Bit će teško, ali vjerujem u našu budućnost, vjerujem da ljudi koji vode našu košarku znaju što rade i da ćemo se kad tad opet veseliti košarkaškim uspjesima naše reprezentacije – kazao je Miro Jurić, koji je na kraju obilježavanja ove velike košarkaške obljetnice na Draženovom spomeniku stavio kapetansku traku.
