Od osnivanja ‘nove Šibenke’ kroz klub je prošlo puno igrača, mijenjali su se predsjednici i uprave, a dogodila se i trenerska smjena. Jeronima Šarina, koji je bio jedan od osnivača kluba i koji je odradio sjajan posao na klupi, prošle je sezone naslijedio Vladimir Anzulović, koji također radi jako dobre stvari kao trener narančastih. Ono što je konstanta na Baldekinu, osim vatrenih navijača, su Miro Jurić i Petar Maleš. Nekadašnji igrački velikani Šibenke bili su u Šarinovom stručnom stožeru, a nakon njegovog odlaska kao pomoćnike ih je naslijedio Anzulović. Što je, rekli bismo, bilo i jedino ispravno, logično. Jer bez Mira i Petra ne bi bilo isto, oni su, možemo kazati, srce i duša kluba s Baldekina, momci iz sjene koji odrađuju značajan posao za momčad. Obojica se slažu da je trenerski posao, čak i onaj pomoćnika, vrlo težak.
– Puno je teže biti trener nego igrač. Kao trener moraš voditi računa o 15 različitih karaktera, moraš se znati postaviti. Ali je zato i zadovljstvo veće kada vidiš da ti igrači napreduju, da iskazuju svoj potencijal. Puno sam sretniji sada, kada oni odigraju dobro, nego što bih bio nakon neke svoje dobre igračke partije – veli Maleš, dok Miro klima glavom u znak slaganja.
– Kao igrač odigraš svoje i odeš kući, a kao trener nakon utakmice slijedi analiza, ‘razbijaš glavu’ kako pomoći igračima da budu bolji, pa priprema za novi trening, novu utakmicu. Nimalo lak posao – kaže Miro, koji priznaje da se nije vidio u trenerskoj branši.
– Definitvno nisam. Iskreno, taj me posao nije baš privlačio, pogotovo kada se sjetim sebe kao igrača. Nisam bio neki baš problematičan igrač, ali znalo je biti ‘iskrenja’ s trenerima. Međutim, dogodilo se, to je živo. Tri godina nakon prekida igračke karijere počeo sam raditi kao trener mlađih kategorija u Školi košarke Dražen Petrović – ističe Miro Jurić.
Za razliku od njega, Maleš je ‘planski’ postao trener.
– Još dok sam igrao upisao sam višu trenersku školu. Već s 30 godina znao sam da ću se baviti time, jer sam htio svoje iskustvo i znanje koje sam prikupio tijekom dugogodišje karijere prenositi dalje na mlade generacije – kaže Petar.
Obojica su u stručnom stožeru narančastih od osnivanja kluba, dakle od sezone 2012./2013., s tim da je Petar tu prvu sezonu još bio aktivan i kao igrač. U klub su došli na poziv Jeronima Šarina.
– Da budem iskren, prije toga nas nitko nije zvao iz Šibenke, niti nas je itko išta pitao. I kada nas je Šarin, s kojim smo igrali zajedno praktički od osnovne škole, pitao bismo li mu se pridružili i postali članovi njegovog tima, objeručke smo prihvatili – objašnjava Miro.
I Šarin i Anzulović, kažu, otvoreni su za sugestije, poslušaju svoje pomoćnike, ali zna se čija je zadnja.
– Na nama asistentima je da olakšamo posao glavnom treneru. Na treninzima se točno zna koja je naša zadaća, što nam je raditi, puno i razgovaramo, ali trener je taj koji donosi konačnu odluku. S Anzulovićem, koji je jako studiozan trener, imamo odličnu suradnju, funkcinoramo kao tim – kaže Miro.
Svih ovih godina od kada su u stručnom stožeru GKK Šibenika bilo je jako puno lijepih trenutaka, puno više od onih ružnih.
– Ulazak u prvu ligu, pobjeda protiv Zadra i lanjsko osvajanje prvog mjesta u regularnom dijelu pamtim kao najsretnije trenutke. Ono što me posebno ispunjava zadovljstvom, što me čini sretnim, jest vidjeti mlade igrače s kojima si od početka da su stasali u seniorske igrače. To je ipak najljepše za jednog trenera – veli Petar.
Miro je, pak, uz gore navedeno, izdvojio i pobjedu u prvom gradskom derbiju protiv Jollyja, a kao jedan od najtužnijih treutaka kada se Šibenik nije uspio u prvom pokušaju plasirati u prvu ligu.
– Žao mi je i što lani nismo Cibonu barem jednom ‘skinuli’ u polufinalu, a boli i onaj poraz u Splitu, u onoj neviđenoj završnici. Ono se rijetko viđa – ističe Miro.
Za kraj ih pitamo imaju li ambicija jednog dana postati glavni trener, u Šibeniku ili nekoj drugoj momčadi?
– Kada si u ovom poslu sasvim je normalno da imaš takve ambicije, imati afiniteta postati prvi tener. Trenirao sam mlađe kategorije, već sam duže vrijeme pomoćnik i sljedeći prirodni korak na tom putu jest postati glavni trener neke seniorske momčadi. Kada će se to dogoditi, ne znam – kaže Petar Maleš.
– Ne zamaram se time. Trenutno sam posvećen time da što bolje odradim ono što se postavi pred mene i usput pokušam naučiti što više toga od trenera. A i Petar i ja radili smo s puno trenera kao igrači i od svakog smo nešto naučili, kao i što smo naučili radeći kao Šarinovi i Anzulovićevi pomoćnici – zaključio je Miro Jurić.
