– Iako svi misle da sam boćarski talent naslijedio od oca Joška koji je bio jako dobar boćar, zasluge ipak pripadaju djedu Vici Jurkoviću koji je bio suosnivač prvog boćarskog kluba u Šibeniku i to prije dalekih četrdesetak godina. Didu Vici sam već kao četverogodišnjak po sobi bacao balote i ometao ga dok spava.
1998. godine, samo nekoliko dana prije njegove iznenadne smrti, dida i ja odigrali smo prvi i jedini meć. U trenutku kada je autobus stigao na stanicu dida je morao ići, a meć je zaustavljen u zadnjem bacanju i to izjednačenim rezultatom. To je bilo jako simbolično i ostat će mi u sjećanju zauvijek jer, osim što su to bili didovi posljednji dani, nikad nećemo saznati tko je bio najbolji boćar u Jurkovića – svoju nam boćarsku štoriju započinje mladi Šibenčanin Ivan Jurković, jedan od najboljih boćara u Hrvatskoj koji, u ovom sve popularnijem sportu, niže samo uspjeh za uspjehom.
– Upravo je to razdoblje za mene bilo ključno jer sam imao 15 godina i bilo je vrijeme da se odlučim kojim se sportom želim baviti. Neskromno ću naglasiti da sam izrazito sportski tip i da većinu atletskih i loptaških sportova igram jako dobro, s posebnim naglaskom na tenis u kojem i danas mogu ‘ispaliti’ profesionalni servis od 200km\h -nastavlja Jurković koji je, unatoč ogromnom utjecaju ‘jačih’ i popularnijih sportova, odlučio nastaviti obiteljsku tradiciju i sa samo šesnaest godina odigrao prvu službenu utakmicu.
U Šibeniku, nažalost, komentira naglas naš sugovornik, mladi nisu zainteresirani za boćanje, ali zato pravi procvat boćanja bilježe naselja izvan grada gdje aktivno djeluju mnogi klubovi s jako puno upisane djece.
– U prvom redu bih pohvalio Sonković , a zatim i Primošten – tvrdi Jurković koji nikad nije požalio što je odabrao baš boćanje, a brzinsko izbijanje disciplina je koja ga je u ovom sportu najviše ‘proslavila’. Također, nakon nedavno osvojenog kupa Hrvatske, njegovi su ga Brodaričani dočekali kao Ivaniševića u Splitu, kroz smijeh se prisjetio.
Biti prvak Hrvatske u brzinskom izbijanju najljepši je osjećaj, a izdvojio bih i tri poziva na pripreme reprezentacije. Iza mene su i razni klupski uspjesi od kojih je ‘najfriškiji’ nedavno osvojeni kup Hrvatske.
Zanimljivo mi je istaknuti i kako svjetski prvak i naš najbolji brzinac svih vremena Leo Brnić ima negativan omjer jedino sa mnom. Kroz karijeru sam imao mnogo mentora, a samu tehniku sam učio od najboljih. Imao sam sreću da sam mogao gledati najbolje igraće poput Ante Papka iz Primoštena koji je jedan od najtrofejnijih šibenskih sportaša ikad. Čovjek koji mi je, pak, najviše pomogao je bivši najbolji svjetski vaterpolo sudac i boćarski fanatik Duško Klisović kojeg od milja nazivam drugim ocem. Pitanje reprezentacije me više ne muči kao nekad, igram za svoj gušt, svoj klub i svoj grad – govori nam Jurković koji je na amaterskoj razini ostao s razlogom, a paralelno vodi obiteljski, poslovni i društveni život. Naime, radi kao savjetnik za poduzetnike, svira mandolinu, pjeva u klapi Brodarica i oženjen je za Turkinju Bihter o kojoj je Šibenski portal nedavno i pisao.
– Ostao sam na ovoj ‘ni naprijed ni nazad’ razini jer se od boćanja ne može živjeti. Hvala Bogu, bio sam dobar student i na vrijeme sam posložio životne prioritete. Svake godine mi pristižu ponude od najboljih klubova, od kojih bi izdvojio onu Trio Buzeta iz 2007.godine, kluba koji je tada bio Europski prvak. MeđUtim, ja sam odlučio ostati vjeran Šibeniku (Solaris, Croatia), a bilo bi mi drago kad bi i drugi šibenski sportaši mogli kopirati moj primjer. Oni su ti koji svojom kvalitetom mogu unaprijediti naš grad.
Situacija šibenskog boćanja je loša. Nevjerojatno je da grad koji je 2008. i 2009. bio jedini grad u Hrvatskoj sa dva prvoligaša, sada nema niti jednoga. Posljedica je to slabe organizacije i razjedinjenosti nekih bitnih aktera u šibenskom boćanju, a najveći je problem onaj financijske prirode. Primjera radi, gotovo svi igraci Croatie, našeg najboljeg kluba, koji je osvajač kupa Hrvatske, nisu plaćeni, već igraju na volonterskoj osnovi ili, bolje rečeno, iz gušta. Nadam se da ovaj kup moze donijeti bar mali pomak naprijed. Inače, klasni igrači Skejo, braća Markoč, Matić, Papak i drugi bili bi pojačanje svakom prvoligaškom klubu, a u Šibeniku ne igraju skupa. Dakle, igrača i potencijala ima, treba samo napraviti pravi korak naprijed, jer Šibenik mora i treba imati prvoligaša-na samom kraju razgovora poručio je svestrani Šibenčanin kojeg pitamo što mu je draže – boćanje ili klapsko pivanje.
– Boće su ipak draže. U boćanju sam broj 1, a u klapi sam samo broj – odgovara spremno Ivan Jurković.
