Svoj vlastiti glas čujemo češće nego bilo čiji drugi, pa zašto je onda tako? Ispada da je stvar u anatomiji.
Poznat vam je taj osjećaj – snimite svoju glasovnu poruku, pustite je kako bi provjerili niste li možda krivo izrekli vlastito ime i – “Što!? Je li ja stvarno tako zvučim?”
Još od prvog snimljenog glasa 1860. ljudi imaju mogućnost čiti sami sebe onako kako kako ih drugi čuju, i često su užasnuti. Kričavi, kreštavi, nazalni – hiperkritični smo kad iz nove perspektive čujemo zvuk za koji smo mislili da ga dobro poznajemo.
Kada svoj glas čujemo samo ‘izvana’, zbuči nam čudno previsokoFoto: SIphotography/Thinkstock
Da bismo razumjeli zašto sebi zvučimo drugačije, trebamo pogledati dva načina na koje se naš glas čuje – kako ga čujemo mi, a kako drugi. Kada nas drugi čuju zbuk udara njihov zvučni bubnjić izvana. Kada mi čujemo sami sebe, zvuk putuje i kroz unutrašnju stranu naše glave, te prolazi kroz kosti lubanje prije nego što dođe do bubnjića. Ovaj drugi put pojačava vibracije nižih frekvencija, što rezultira dubljim glasom.
Slušanje snimke vlastitog glasa eliminira drugi put kojim prolaze zvučni valovi, tako da čujemo samo više frekvencije – nije ni čudno što zvuči neobično! A možete iskusiti i suprotan učinak – samo gurnite prste u uši i glas će vam zvučati dublje.
Jasno, moguće je i naučiti se na ‘pravi’ zvuk . Pjevači i spikeri moraju konstantno promatrati kako zvuče drugima, koristiti snimke i povratne informacije kako bi još bolje izdrilari svoj glas. Najbolji zvuk za druge ne zvuči jednako dobro u vašoj glavi.
Barem vam može poslužiti kao utjeha činjenica da ste vi jedini koji primjećuje to nepodudaranje s vašim glasom. Ljudi koji vas slušaju čuju uvijek samo jedan vaš glas. A dobro je i znati kako je ta čudna’ promjena’ glasa zajednička svim ljudima, zahvaljujući manje-više istoj anatomiji. Budite bez brige, to se ne događa samo vama – svi mi slušamo sami sebe kroz rezonantnu koštanu pećinu, tj. našu lubanju
Izvor: net.hr
