Dok iz klimatiziranih domova i ureda vapiš koliko je vruće, o koliko je neizdrživo i stravično i užasno vruće, sjeti se da si potomak onih koji su na plus četrdeset od kamena komad zemlje odvajali da bi preživjeli, da bi te prehranili, koji su ustajali prije pijetla i sunca, da bi na njivi bili povazdan, i ništa im teško bilo nije, i nije bilo meteoalarma, upozorenja liječnika i sveopće histerije. Sjeti se kako su se izbacivali jogiji na terase, a lubenica hladila u potoku, more ti je bilo bačva, plutao si rijekom na gumi od traktora, i kako si spavao s didom vanka, ne pizdeći radi komaraca, gledajući mjesečinu i slušajući zrikavce, s motkom u ruci, tek tako, ako naiđe miš ili zmija. I nije bilo nikog sretnijeg na svijetu od tebe, dok se pred jutro kad zahladi stisneš pokraj njega, upijajući njegov miris i mirise zemlje što se budi i čeka na njihove vrijedne ruke, dok još nisi znao da ćeš postati frajer iz klimatiziranog doma što sa sve četiri u zraku, opskrbljen najmoćnijim rashladnim sustavom, sladoledom i hladnom vodom (da ne do bog ne podlegneš) kuka da umire, jer je eto, trijes i nešto u hladu. De matereti…
Tekst preuzet sa Facebook stranice Martine Mlinarević Sopte
