Poznati televizijski i radijski spiker Tomislav Baran ovih je dana na godišnjem odmoru u rodnom Šibeniku. Upravo je u Krešimirovom gradu ovaj osebujni i svestrani čovjek autoritativnog glasa napravio svoje prve medijske istupe koje uvijek rado prepričava.
– Išao sam u OŠ Tina Ujevića, ex Lepa Šarić. Baš u njoj sam prije nekoliko godina organizirao snimanje nekoliko epizoda obrazovne emisije HTV-a ‘Navrh jezika’. Na taj sam način htio dati mali obol školi u kojoj sam učio i radio stvari koje sada ja imam priliku, čast i odgovornost podučavati na široj i ‘javnijoj’ razini. Tko može zaboraviti onu legendarnu klimavu pozornicu na kojoj sam cijedio prve rime – prisjeća se nostalgično na samom početku razgovora naš sugovornik kojeg su upravo nastupi na školskim priredbama odveli u dramsku grupu šibenskog kazališta. Najprije kod slovenske redateljice Nine Cvek, a potom kod poznatog šibenskog redatelja Pere Mioča.
PERO MIOČ OTKRIO TALENT
– Baš je Pero jedan od prvih koji mi je u tim mladim godinama dao ‘stručnu dijagnozu’: ‘Mali, imaš lijep glas, napravi nešto s njim, lijepo recitiraš’. Prošlog ljeta, dakle mnogo ljeta kasnije, susreo sam se s njime na festivalskom domjenku i ponovno sam čuo te iste riječi. I moram priznati, opet su mi lijepo zazvučale, koliko god da sam u međuvremenu lijepih riječi čuo na tu temu. Bilo mi je posebno simpatično kad je, i on onako osebujan, provalio kako svojoj djeci na dramskoj kaže: ‘Djeco, obveza vam je svaki dan, ovim redoslijedom: ručati, pogledati naglasni savjet Tomislava Barana u Jeziku za svakoga, pa u školu’. To mi je zazvučalo kao ‘Đurine kućne čarolije’ u ‘Top listi nadrealista’.
Već u osnovnoškolskim danima ste prvi put stali i pred radijski mikrofon.
Iz svih pet tadašnjih šibenskih osnovnih škola biralo se po dvoje govorno nadarenih učenika kako bi se formirala dječja redakcija Radio Šibenika koja bi radila tjednu dječju emisiju ‘Pioniri zdravo’ pod mentorskom palicom Zorana Markovića. U prvom srednje, s nekoliko srednjoškolskih kolega radio sam emisiju za mlade ‘Klik’, opet na Radio Šibeniku, tada ustvari i jedinom radijskom mediju u Šibeniku. Pred kraj srednje čak sam i neko vrijeme honorarčio u Večernjem listu na praksi. A onda je došao Zagreb.
Studirali ste na Studiju fonetike i talijanskog jezika i književnosti. Nakon toga prilično su vas oblikovali profesionalci, ‘starine’, kako ih nazivate, u najplemenitijem smislu te riječi. Od njih ste imali čast učiti iz prve ruke. Možete li se toga prisjetiti?
To su bili ljudi koji su stvarali povijest medija na ovim prostorima i udarali temelje vrhunskom vokalnom profesionalizmu. U prvom redu Jasmina Nikić, moja profesorica fonetike koja me je prva ohrabrila da s mojim glasom i dikcijom mogu računati na kvalitetnu spikersku karijeru, zatim Vesna Spinčić Prelog, koja mi je bila spikerska šefica na televiziji i koja je uvijek rado isticala jednu našu malu lokal patriotsku poveznicu. Naime, i njena je mama bila Šibenčanka, iz Crnice. To je tako ponosno naglašavala da i danas, kad razmišljam o njoj, uvijek je smještam u Šibenik, a ne u Rijeku gdje je rođena. Tu su bili i Željka Fattorini, Vladimir Levak, kad je riječ o televiziji. A na radiju – moj mentor Vladimir Mahovlić Lama koji me učio prvim radijskim riječima, zatim Ljubo Jelčić, Margareta Pejar i Vlatka Bjegović.
Kao spiker u programima Hrvatske televizije i Hrvatskoga radija radite od 1995. Na audiciji s više od 1.300 ljudi izabrani ste u jesen 1994. Radili ste i sinkronizacije za RTL (Autopsija, FBI istraga), na HTV-u ste sinkronizirali više od 800 dokumentaraca po izboru Đele Hadžiselimovića i Nede Ritz, raznih tematika, od povijesnih i kulturno-umjetničkih do National Geographica.
Na televiziji sam obavljao spikerske poslove u svim programima i redakcijama, a najviše u Informativnom i Dokumentarnom. Vodio sam vijesti u kadru, odrađivao voditeljske najave u Satelitskom programu.Vodio sam i razne programe i manifestacije. Glumio sam čak i beogradskog tv-spikera u filmu Fadila Hadžića ‘Zapamtite Vukovar’, te u predstavi ‘Diva’ u glasovnoj ulozi voditelja, ali i interpretiram tekstove na talijanskome jeziku, a snimio sam i veliki broj udžbenika i priručnika.
ODNEDAVNO OBOL DAJE I MDF-U
Što Vam je od svega najdraže?
Od svega toga najdraže mi je bilo snimati zvučnu knjigu za slijepe. To je jedna od najkorisnijih i najplemenitijih svrha moga spikiranja. Da sam napisano blago približio ljudima koji će to blago spoznati zahvaljujući svojim ušima i mojim glasnicama. Bio sam i autor govornih radionica na Radio Puli, Radio Kninu, Hrvatskom autoklubu i Katoličkom bogoslovnom fakultetu, radio sam i kao govorni edukator za medijske djelatnike, poslovne ljude i studente, a od ovog sam ljeta u autorskoj i voditeljskoj ulozi dječje govorne radionice ‘Parlatina’ na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku.
To mi je, pak, posebno zadovoljstvo, jer zaista mogu svoje znanje, sposobnosti i vještine na najljepši mogući način ponuditi mome rodnom gradu, odnosno njegovoj djeci. Naime, unazad nekoliko godina imam uvid u dječje literarno stvaralaštvo na nekoliko dječjih smotri i natječaja. Ne osvrćući se na književnu kvalitetu radova, a mislim da je na zadovoljavajućoj razini, kao spiker-mentor i fonetičar na Hrvatskome radiju mogu ustvrditi sljedeće: djeca lijepo pišu, ali način na koji čitaju i interpretiraju te uratke mogao bi biti ljepši. Više govoran i izražajan, a manje čitalački i strojni. Ponukan tom spoznajom odlučio sam skicirati glasovnu/govornu/govorničku radionicu koja bi itekako imala i mjesta i smisla i potrebe na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku. Želja mi je bila osvijestiti im još u mladoj dobi važnost pravilnoga i lijepoga govora u svakodnevnoj privatnoj i još više javnoj komunikaciji. Jer, na kraju krajeva, govor nas i čini različitim od svih živih bića na planetu. Te stoga posebnima. Zamislio sam je kao igraonicu. Jer jezik, a time i govor, treba malima prikazati kao nešto živo, zanimljivo i razigrano, što uostalom i jest. A ne kao skup nekih dosadnih, zaguljenih pravila i definicija kojima se nabacuju neki tamo učeni jezikoslovci, koje pak nitko ne razumije. Kroz zanimljive i razigrane, ponekad i urnebesne vježbe pokazao sam djeci kako nas lijep govor može afirmirati, oplemeniti i učiniti cijenjenim u društvu. Dok nas nelijep govor može unazaditi, stvoriti lošu sliku o nama i uskratiti nam neke mogućnosti u društvu. Želio sam im pokazati da glas, kakav god bio, uvijek može biti ljepši, ugodniji i kultiviraniji. Makar malo. I da je on naša osobna iskaznica, koja o nama puno toga govori.
U svemu Vam je svesrdno i razdragano pomagala i dvanaestogodišnja kći Ana, koja je, kako ste to ranije isticali, vaš pokretač u mnogo čemu pa ste tako, zbog nje, što vam nije bilo ni u peti, postali dječji pisac. Što je s tim dijelom Vaše karijere?
Ona je od malih nogu bila neumjereni konzument pričica, pjesmica i ostalih kerefeka, ponekad tako napornih i zamornih umornom roditelju koji se iscijeđen vratio s posla. I nakon svake ispričane priče i otpjevane pjesme ili odglumljenog skeča uslijedilo bi njeno ‘tata još’. Pa tako moja Crvenkapica u petnaestoj verziji nije više išla baki odnijeti kolače i voće, nego joj je išla platiti račune za struju. A onda sam jednostavno počeo izmišljati svoje priče. I to s takvom lakoćom i uspješnošću da sam ih odlučio staviti na papir. I ovo je sljedeća bilanca toga moga stavljanja na papir: četiri zbirke s po 12 priča i četiri slikovnice s po 12 pjesama koje prate pripadajuće priče. Od toga su jedna knjiga i slikovnica izdane – ‘Šumaste priče’ i ‘Šumaste pjesme’. ‘Zabundane priče’ mi izlaze najesen u izdanju Školske knjige, a ‘Radosne priče’ oko Božića u izdanju Glasa Koncila. Još su mi ostale neobjavljene ‘Opaljene priče’. A ‘Pripitomljene priče’ su mi još uvijek u glav.
Dakle, imam fond od 48 priča i 48 pjesama na papiru, te još njih po 12 u glavi. To bi i Šeherezadi dobro došlo, barem bi na nekoliko mjeseci bila mirna što se tiče glave na ramenu.
Okušali ste se i u glazbenim vodama. Napisali ste, naime, tekst redovničke himne ‘Hvala redovnika’ koju je otpjevao Redovnički band aid sastavljen od stotinjak zborista i desetak solista, redovnika i redovnica iz cijele Hrvatske i iz svih redova.
Pjesma je izazvala radost ne samo među vjernicima i ne samo u našim krajevima. Prepjevana je na engleski, talijanski i španjolski, a najesen se u Rimu snima svjetski band aid s redovnicima iz cijeloga svijeta, među ostalima i sa sestrom Cristinom u solo dionici, pobjednicom talijanskog Voicea i svjetskom senzacijom. Planira se ‘ugurati’ i papu Franju u spot, što smatram da neće biti problem, poznajući njegovu medijsku i socijalnu inteligenciju. Jedna manja sekcija redovničkog band aida formirana je u mješoviti sastav Laus koji je otpjevao još jednu moju duhovnu pjesmu, ovaj put na ikavici – ‘Anđel Gospodnji se moli’. To je jedna duhovna balada, prava otočna meditacija u kojoj cijeli jedan otok sa svojim nestvarnim ljepotama pjeva molitvu Anđelu Gospodnjem.
PROŽIVLJENA PJESMA
Ova je pjesma autentična, itekako doživljena i proživljena, nastala baš u moru s pogledom na Krapanj i uz zvuke krapanjskih zvona koja pozivaju na molitvu. Baš zbog toga ovih dana snima se spot upravo na Krapnju, u samostanu i oko njega, mjestu stvorenom za osvješćivanje zahvalnosti na životu kao takvome.
Kad smo kod duhovnosti, nije na odmet spomenuti i vaš obol nedavno otvorenom Muzeju Sv. Frane. Opet pomoću glasnica.
Snimili ste, naime, na molbu gvardijana fra Ivana Bradarića, zvučnu inačicu glasovite ‘Šibenske molitve’ koja se može preslušavati uz razgledavanje njenog papirnatog izvornika.
Moram priznati da su me prolazili trnci dok sam je u Zagrebu snimao, razmišljajući o svakoj njenoj riječi i zazivima ljudi koji su prije nekoliko stoljeća hodali istim tlom, plivali istim morem i disali isti zrak kao i mi danas. Dobro, onda im je sigurno bilo sve to zdravije i čišće nego danas.
Imate li kakvu poruku mladim i talentiranih Šibenčanima?
Imam poruku. Ne zakapaj talente i ne skrivaj ih. Dopusti im da se razmašu i razigraju. Oplodi ih, na sreću svoju i drugih oko tebe. Uživaj u njima i zbog njih. Zahvali na njima Onome tko ti ih je dao. Budi dobar u onome za što si stvoren, u okvirima svojih mogućnosti i nikad na štetu drugih. I nikad ne smetni s uma da naprije budeš dobar čovjek, a tek potom dobar stručnjak, dobar umjetnik, dobar djelatnik, dobar sportaš, dobar znanstvenik.
