Tri žene su iskreno ispričale koliko su usamljene i zašto. Jedna je ostala bez muža nekoliko mjeseci nakon vjenčanja, bila je trudna. Druga je bila žrtva seksualnog zlostavljanja, a treća živi daleko od svoje rodne zemlje, ali srce joj je ostalo u domovini. Iskreno su progovorile o svojim osjećajima na The Irish Timesu.
Mlada udovica
Nikad nisam znala što usamljenost. Nisam ju osjećala sve dok moj muž nije iznenada umro nekoliko mjeseci nakon vjenčanja. On je bio moj najbolji prijatelj. Bila sam trudna s našim prvim djetetom. Sve se promijenilo. Od provođenja večeri s njime nakon posla i osjećaja sigurnosti, našla sam se okružena tolikim ljudima uz koje se osjećam kao najusamljeniji čovjek u prostoriji.
Od njegove smrti nikad nisam bila sama. Moja obitelj i prijatelji su uvijek oko mene, ali ja se uvijek osjećam tako usamljeno. Gledam druge parove kako raspravljaju hoće li dječju sobu obojiti u plavo ili ružičasto, gledala sam kako se u rodilištu drže za ruke i kako ponosni očevi dolaze s s balonima i cvijećem. Uz mene su bili moja obitelj i prijatelji, ali bila sam toliko, toliko usamljena.
Preživjela je zlostavljanje
Preselila sam se iz jednog grada u drugi u nadi da ću pronaći više prijatelja i izgraditi bolji odnos s majkom koja živi tamo. Mislila sam da će moj život biti bolji, ali nakon nekoliko mjeseci postala sam jako usamljena. Živim sama i često me, dok sam se vozila kući s posla u večernjim satima, obuzimao užasan osjećaj da ću biti sama do sljedećeg jutra i ponovnog odlaska na posao. Jedini način da to preživim i da mi vrijeme brže prođe bio je odlazak na spavanje u 19.30 sati.
Osjećala sam se izolirano i moj odnos s majkom samo se pogoršavao. Usamljenost i izolacija ostavljali su mi previše vremena za razmišljanje. Da nisam postala toliko usamljena, nikad se ne bi suočila se sa svojim demonima, sa sjećanjima kako sam preživjela seksualno zlostavljanje. Otišla sam liječniku koji me poslao čudesnom savjetniku. Kod njega sam uspjela izbaciti to sve iz sebe, s nekime sam imala priliku otvoreno razgovarati.
Trebalo je puno vremena, čišćenja uma od loših misli i strpljenja da dođem do stanja u kojem sam sada. Trudim se biti ljubazna prema ljudima. I želim poručiti svima; nemojte suditi druge, čak i ako to zaslužuju. Da sretnete mene negdje na cesti, nikad ne bi pomislili što sam sve proživjela. Svatkome tko se osjeća usamljeno želim reći – izdržite, jer uvijek vani postoji netko ili nešto što će vam pomoći.
Usamljena emigrantica
Ja sam odlična glumica. Zaslužujem Oscara jer nitko ne zna koliko sam usamljena. Ako braći i sestrama kažem u kakvom sam stanju, oni će se glasno smijati. Moja odrasla djeca bila bi šokirana, a suprug će me čudno gledati. Bol je počela duboko u meni dok sam imala 20 godina. Preletjela sam pola svijeta i čim sam sletjela u ovu državu, znala sam – to je bila pogreška jer moje srce je u Irskoj. Sada, više od 40 godina kasnije, ništa se nije promijenilo. Ljudi me doživljavaju kao humorističnu ženu, društvenu, sretnu i snažnu.
Moj muž, koji nije Irac, ima posao zahvaljujući kojemu smo vidjeli svijet. Živjeli smo u prekrasnim zemljama i vidjeli nevjerojatne stvari. Upoznali smo divne ljude koji su nam postali veliki prijatelji, ali smo ih sve ostavili iza sebe. Imam sjajne uspomene, ali nemam prijatelja. Napustila sam svakog prijatelja kojeg sam ikad voljela. Posjet obitelji u Irskoj je gorko-sladak jer je prekasno i ne mogu se vratiti tamo. Previše je vremena prošlo. Gotovo je. Moje srce je slomljeno, nedostaje mi život u Irskoj.
izvor:24sata
