Biti maturant, koliko god se činilo, nije lako. Teške odluke o nastavku budućnosti pred tako mladim ljudima uz bok razmišljanju o norijadi i pripremama za maturu. S druge strane, biti brucoš također ima svoju težinu. Prilagodba na novi život bez roditelja, trčanje na predavanje i hrana iz menze nikome nije laka. No, Šibenik ima dvoje iznimno sposobnih brucoša-maturanata! Šime Buha i Nikolina Kapitanović maturanti su šibenske gimnazije, a istovremeno i brucoši na glazbenim akademijama u Splitu i Zagrebu. Odlučili smo provjeriti kako funkcionira život na dvije relacije, u dvije škole i sa dvostrukim obvezama koje se moraju ispuniti.
-Maturant sam glasovitog 4.F razreda gimnazije, a istovremeno sam i student prve godine klavira na Akademiji u Zagrebu. Kada sam upisao glazbenu školu, nisam mogao ni sanjati da ću jednog dana biti ovdje gdje jesam, pogotovo u ovakvoj kombinaciji učenik-student – priča Šime Buha, a njemu ‘uz bok’ stoji Nikolina Kapitanović, učenica 4.C razreda jezične gimnazije i brucošica na Akademiji u Splitu, smjer flauta.
Njih dvoje prvo su maturirali u Glazbenoj školi, a odmah nakon mature polagali su i prijemni za Akademije na koje su oboje bez ‘po muke’ upali.
– Razgovarao sam sa profesoricom Gordanom Pavić i pala je odluka da idem na prijemni. Svi nam se čudom čude. Čak je problem i kod administracije, ne znam što da upišem, jesam li maturant ili sam student – kaže Šime, a Nikolina nastavlja -Mi smo odrasli uz obe škole tako da usklađivanje obaveza i nije bio neki preveliki problem. Često naglašavamo kako dosta slobodnog vremena moze imati loš učinak na produktivnost tako da nam je taj raspored koji su mnogi smatrali prekrcanim zapravo i pasao. Kada si pod malo većim pritiskom, veća je vjerojatnost da ces i obaviti sav posao koji imaš jer te uhvati panika – kaže.
Šime nam priča kako nije imao sluha, no sve je promjenio tata.
– Imali smo sintisajzer na dvi baterije, a na njemu mi je tata objasnija kako sve funkcionira. U svakom slučaju, ja sam otišao na audiciju za prvi razred osnovne glazbene škole i propjevao sve u tonalitetu, na opće zaprepaštenje. Sad mi to sve izgleda kao da pričam neki vic, jer sam doslovce za dan shvatio što trebam raditi, a da bude u tonalitetu. Da mi je netko tada rekao da ću danas biti na Akademiji, ne bih mu vjerovao – smije se.
Oboma je bilo dosta teško balansirati između dvije škole, kako kroz osnovnu, srednju, pa sad i fakultet.
– Odeš kući nešto prije sedam ujutro, možda ručaš, ponekad vidiš ljude u kući s kojima živiš, a onda odmah nazad u glazbenu. U mom poslu se treba dosta vježbati, a ako ja kući nemam vremena vježbati, onda stvarno nema smisla. Također, treba učiti, pisati domaće, slušati nastavu i u jednoj i u drugoj školi. Ipak, profesori su mi stvarno odlični i maksimalno mi izlaze u susret. Ostao sam čist u glavi, sebi radio rasporede i nekako sam uspio sebi uskladiti sve obaveze – kaže Šime.
Nikolina naglašava kako na trenutke ta dvostruka uloga, koju žive godinama, zna biti zbunjujuća.
– Kad nisi prisutan na predavanjima u školi gradivo se čini puno teže i puno opširnije. Srećom, profesori nam stvarno izlaze u susret i pomažu nam koliko god je to moguće. Kako sam ja u splitu, malo mi je lakše nego Šimi jer u roku od dva sata mogu doći kući i uz to biti prisutnija u gimnaziji – kaže.
Oboje se slažu kako je tu bilo jako teških trenutaka, u kojima su željeli odustati i biti uobičajeni.
– Mene je uhvatila neka kriza već u osmom razredu, ništa mi se tada nije dalo. Onda sam na jednom natjecanju osvojila nagradu kojom i nisam bila baš zadovoljna, pa sam odlučila kako se ne želim ‘sramotiti’ i uhvatila sam se u koštac s vježbanjem – priča Nikolina.
Student-srednjoškolac
– Biti student srednjoškolac je stvarno čudno, tri puta u dva mjeseca dolazim u srednju školu. Ekipa iz srednje škole je super, sve je dobro, svi se raduju kraju škole. Gori u Zagrebu je drugi mentalitet, no ja sam se priviknuo. Čudno mi je kad razmišljam da sam i na jednom i na drugom mjestu, kao da sam u vremeplovu. Nije mi problem putovanje, niti najmanji. Ekipa iz srednje škole mi je puno draga i doli sam najsritniji, na njih sam navika, to je naš i moj mentalitet. Doli je zakon – priča Šime.
Nikolini i Šimi roditelji su bili velika podrška, no ipak su sve odluke donosili sami, kako i priliči zrelim, mladim ljudima. Vježba se svaki dan, od tri do sedam sati, ovisno o danu. O njihovom slobodnom vremenu dovoljno govori činjenica što smo razmjenjivali pitanja i odgovore kao da živimo na drugim kontinentima i u kasne noćne sate. No, nađe se tu vremena i za ekipu, uglavnom onu šibensku.
– Kad stignem, izađem vani. Ali, kako jako volim svirati i perfekcionist sam, prvo ide vježba, a onda ostalo. Mislim da baš svako triba bit perfekcionist, jer čemu raditi išta ako ne radiš kako triba. Treba se raditi sve do kraja. Primjerice, zavežeš špigetu, i zavežeš je za cili dan, a ne da se odveže za 15 minuta – priča Šime.
Podrška gimnazijskih profesora je, kažu nam, bezrezervna, ponekad imaju osjećaj kako su im to najbolji prijatelji. O budućim planovima za sad ne znaju mnogo.
– Pa i nemam jos iskristalizirane neke planove. Prvo što bi htjela napraviti je otići na Erasmus i vidjeti kako je to raditi i svirati u inozemstvu. Želim pokupiti što vise znanja od što više ljudi. Za dalje stvarno jos ne znam, ali mislim da mi je za to i prerano. Imam neke svoje želje no da bi ih ostvarila treba još puno vremena i rada – kaže nam Nikolina, a Šime nastavlja –
Bija bi najsritniji kad bi se nakon završetka moga vratit doli, ali doli ne možeš baš puno. Ako vidim bombastičnu priliku , vraćam se doma, no ne vidim to sad. Ne znam, mislim da mi je u glazbenom smislu, puno bolje da idem vani. Vidit ćemo – zaključuje Šime i najavljuje nam kako spremaju svašta novo, jer im je gušt raditi glazbene projekte, poglavito one za Gimnaziju.
