Na Island otišla zbog ljubavi

Šibenčanka Antonia posao medicinske sestre zamijenila onim fitness trenerice, a danas se time i bavi na Islandu

Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Antonia Mišura, 25-godišnja je Šibenčanka, po zanimanju medicinska sestra i trenerica fitnessa koja je prije nekoliko mjeseci ‘najljepši grad na svitu’ zamijenila dalekim i hladnim  Islandom. Prije odlaska na Island u Šibeniku je paralelano radila oba posla, onaj medicinske sestre i trenerice, ali ljubav prema drugom zanimanju ipak je prevagnula. A upravo i ljubav je razlog odlaska na Island budući da je njezin zaručnik, Vice Kendeš, tamo nastavio nogometnu karijeru.
– Zašto fitness i zašto teretana? Pa recimo da je sve počelo kad sam sa šest godina počela trenirati košarku, baš kao i moja sestra, brat i rodica koju svi znate i s kojom dijelim ime i djevojačko prezime. Oduvijek je cijela moja obitelj bila u sportu tako da je to ono što volim  otkad znam za sebe. Košarku sam prestala igrati nakon 15 godina i u razloge prestanka ne bih puno ulazila, ali nakon toga jedino što me ispunjavalo i veselilo bilo je vježbanje u teretani. Mogu slobodno reći da je to moje ‘happy place’. Kako je ljubav prema tome rasla, tako sam odlučila upisati i završiti fitnes učilište te se time i baviti. Volim biti medicinska sestra, ali biti trener fitnesa ipak volim biti malo više. Kad bolje razmislim, u oba posla pomažem ljudima tako da je to ono što me stvarno ispunjava i veseli – priča nam Antonia.

Interesa za vježbanje s privatnim trenerom ima, a Antoniju je čak i iznenadilo u kojoj mjeri. Ljudi su posljednjih godina postali osviješteniji kada govorimo i vježbanju, ali uvijek postoji ‘ali’.
– Mislim da ljudi jesu osviješteniji nego prije, ali još uvijek nedovoljno. Svake godine je hrpa onih koji dolaze vježbati samo pred ljeto i hrpa onih koji zapravo ne shvaćaju da teretana nije samo mjesto gdje neki tamo bilderi pumpaju mišiće. I nažalost, još uvijek je u Hrvata porazna stopa pretilosti i fizičke neaktivnosti – objašnjava nam.

Prije nekoliko mjeseci Island je postao njezin novi dom, a odluka o tome da prati zaručnika nije došla preko noći.
– Moj zaručnik je ovdje odlučio nastaviti nogometnu karijeru i potpisao ugovor još prošle godine. Ja nisam išla odmah s njim jer nismo znali kako će to sve izgledati, kako će njemu biti i hoće li uopće biti zadovoljan sa životom ovdje kao što je od početka bio zadovoljan sa uvjetima koje mu je klub pružao. Nakon jako dobre sezone, odlučio je potpisati ugovor na još jednu godinu i nakon dugog razgovora odlučili smo svoj život nastaviti ovdje. Mislim da nam je to jedna od najboljih odluka koje smo donijeli i mislim da bi bili ludi da nismo iskoristili priliku koja nam se pružila. Island mi je oduvijek bio na listi želja, zemlja koju želim posjetiti, a sad ovdje živim – priča nam.

Žive u istočnom dijelu zemlje, onom koji je možda dosadniji za život, ali i gdje je industrija puno jača i primanja veća. Posla ima i nije se teško zaposliti ukoliko stvarno želite raditi, otkriva nam.
– Problem ovog dijela je što nema ni stanova ni apartmana za iznajmljivanje. Ono što se otvori bude rentano u minuti dok je u Reykjaviku drugačija situacija. Ja sam dobila posao u sportskom odnosno wellness centru u čijem je sklopu i njegov nogometni klub, drugi sportski klubovi te škole tako da sam zapravo nastavila raditi ono što volim i jako sam zadovoljna, čak mogu reći prezadovoljna. Bilo je ili to ili bolnica, ali sam se odlučila ipak za ono u čemu malo više uživam. Naravno, meni se bilo puno lakše snaći jer sam došla na ‘gotovo’. Vicin klub nam je omogućio i stan i auto tako da se oko toga nismo previše brinuli. Morate biti spremni na velike izdatke hotelima, hostelima ili kućama za goste ukoliko ne nađete stalno mjesto za boravak – pojašnjava.

Što se tiče usporedbe života ovdje i u Hrvatskoj, misli da je to financijski neusporedivo.
– Naši ljudi ovdje kažu da im je sve skupo, ali cijene prate standard koji je jako visok i mislim da nije baš toliko skupo kad zapravo usporedite naš standard, cijene i plaće za koje radimo. Ovo je sređena država koja brine o svojoj djeci, svojim ljudima i svojim radnicima. Ovdje ne postoji situacija u kojoj vi kao radnik prvog u mjesecu nećete dobiti svoju plaću, ne postoji beskućnik, napuštena životinja i ne postoji sirotinja, a o kriminalu da ne govorim. Policija ne nosi pištolje oko struka i rijetke su situacije kad se nešto ružno uopće i dogodi. Ovdje je minimalac ono za što se u Hrvatskoj radi minimalno dva mjeseca  i to ako imate dobro plaćen posao. Mislim da su kao država daleko ispred nas što se tih stvari tiče, ali ne i kad je u pitanju moda i svi ‘luksuzi’ na koje smo mi naviknuli. Oni tu dobro kaskaju za nama. Ovdje nema ispijanja kave satima, izlazaka svaki vikend u klubove, a još prolaze čarape s balerinkama, sportske tajice ispod elegantne haljine i planinarske patike na košulju i sako. Islanđani nisu opterećeni izgledom i to je ono što mi se posebno svidjelo, nisu površni. Ali da ne bi ispalo da ih samo hvalim, moram reći da su malo i čudnjikav narod. Nećete uvijek dobiti pozdrav iako vi njih pozdravite, znaju biti jako hladni. Djeca imaju velika prava i zapravo za naš pojam su pomalo i neodgojeni. Također, oni malo stariji i nisu baš oduševljeni ako niste s Islanda, pogotovo ako vide da se ne trudite naučiti njihov jezik, to im je jako važno. Znaju biti i nacionalisti i pomalo i rasisti i na svu sreću pa nisam baš direktno okružena takvima. A i vrijeme im je ludo, na to se još navikavam i iskreno ne znam hoću li ikad. Cijelo ljeto nam je sunčano, kažu da sam im donijela sunce iz Dalmacije jer ovako toplo i lijepo nije bilo zadnjih 20 godina. Ali pitajte me sljedeće godine kako mi je ako preživim njihovu zimu. U Reykjaviku je malo drugačija situacija jer je to grad koji prati sve ostale europske gradove i život tamo je puno sličniji onom na koji smo i naučeni s ljudima sa svih strana svijeta – opisuje način života na Islandu.

Island je prekrsana i napredna zemlja s bezbroj pozitivnih strana i mogućnosti za mlade osobe, ali isto tako nije Hrvatska, kaže nam Antonia.
– Mislim da se nijedna ljepota ne može usporediti s onim što mi imamo, a što ne cijenimo. Ja bih bila najsretnija kad bi sve ovo zadovoljstvo i sigurnost mogla imati i kući, uz ono što mi najviše nedostaje, uz svoju obitelj i prijatelje. Pomalo je tužno što mi mladi pronalazimo u tuđim državama sve ono što ne možemo u svojoj i što mladost proživljavamo u tuđem da bi možda u starosti mogli malo uživati u svom. Nadam se da ćemo se vratiti kući brže nego što zapravo planiramo i da ćemo uz pomoć ove zemlje moći odnijeti to zadovoljstvo i sigurnost u svoj mali grad – kaže nam za kraj.

Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.