Pišem ovo pismo tebi, mom nerođenom djetetu. Tebi, onom koje ćeš se roditi, ali ne onom koje nije, jer ga nije ni bilo. Nema ni tebe, ali ipak ti pišem; zato što ćeš postojati. Kada – ne znam, samo znam da hoćeš. Malo moje, ne znam koliko ću ja živjeti. Danas imam 25 godina i znam da sam 20 godina patio, učio na svojim greškama, služio druge ne osjećajući zadovoljstvo samim sobom i svojim životom općenito. Želim da ti prođeš bolje! Ne, ne mogu reći da je kod mene to bilo bačenih 20 godina, jer su me oblikovale da danas budem osoba kakva jesam i mogu mirne duše reći da sam blagosljoven i zahvalan. Tebi samo želim ljepši put. Koliko god da mi je teško bilo tad, neću ti se sada žaliti i plakati; to jednostavno ne ide uz mene, a znam ni uz tebe, ma da te dok ovo pišem još i ne poznajem.
Pišem ti da znaš da sam i ja sada, sa svojih 25, kao pile u jajetu koje kljuca ljusku iznutra, u jajetu u kom sam se inkubirao do sad, ali svom svojom silinom guram ljusku, žudim za svjetlošću, i već ju vidim kroz pukotine na kori i znam da ću ubrzo razbiti tu ljusku ali se gušim u nestrpljenju. Ti budi strpljiv. Ponestaje mi i snage ponekad, jer znaš, svima nekad ponestaje snage, ali ona iznova i iznova kao plimni val navire kroz moje žile. Lavče moje, želim da znaš, da sam se borio kao ranjeni lav tih 20 godina. Tri smrtonosne rane mi je liječila vjera u tebe. One nisu zaliječene, ostali su ožiljci zauvijek, a ove ostale sitnije ožiljke niti ne brojim jer, kad sam ovo preživio, oni nisu ni vrijedni spomena… Volio bih da kada se rodiš, znaš i ne zaboraviš kroz što sam ja prošao, ili bolje rečeno, kroz što si ti prošao u mom svemu. Sad već, dok ti pišem, ono pile je provirilo kroz ljusku; doduše, nejako je, ali s vremenom će ojačati i doživjeti svoj prvi let. U slobodu, u novi život, u onaj koji sam izronio iz svoga prvog života (koji mi je uopće ovo po redu!?), i sa visina gledati na horizont. Poletjet ćeš i ti. Ne čim se rodiš, poletjet ćeš kad upoznaš da nemaš granice. Da je sva ljepota svijeta vidljiva tek iz velikih visina. Jer, samo je nebo granica.
Vidiš, ta snaga i vjera, to je ono što nas je održalo, mene i tebe, nas, i ako nešto imamo onda imamo zajednički ovaj naš život. Možda mene već više nema. Možda ovo čitaš stoti put. Znam da sad živiš lagodnim životom, okružen lavicom i lavićima koje voliš, u blagostanju, sreći i ljubavi. Nije u redu da ti kvarim tvoju sreću sada, to niti ne želim. Želim samo da znaš da sam ja vjerovao u tebe i onda kada su ti svi okrenuli leda i vjerujem još uvijek iako me nema. Ako si to zaboravio, ovim pismom te na to podsjećam. Valjda ćeš shvatiti, oprostiti ako što imaš, i ako već nisi, ali nikad zaboraviti sve dobro (i loše) čemu sam te naučio. Molim te prihvati i cijeni sebe još više, jer koliko god samopouzdanja, siline , samopoštovanja i ljubavi za sebe i voljene oko sebe imaš – malo je, uvijek možeš još. Znam to, jer znam sebe. A ti si uvijek bio u mom svemu. Sjeti se uvijek treba biti gladan boljeg, moja glad za tobom me dovela do toga da evoluiram i napredujem. I kada dođeš na vrh planine, pogledaj dalje, u horizontu ima još većih vrhova koji čekaju da ih osvojiš. I nastavi još bolje i hrabrije, jer samo takav potreban si sebi i ljudima kojima si sve u životu. Uvijek evoluiraj, uvijek radi na sebi i upamti odakle si došao, što si prošao, i neka ti i to bude okidač koji će te lansirati visoko gore gdje ti je i mjesto. A s tobom na vrhu će biti ljudi koje voliš i kojima si sve. Lavica koja je zavoljela mene, i kroz mene doživljela tebe dok još nisi postojao, isto kao i ja htjela je da postojiš. Ti nikad ne zaboravi svoju lavicu držati kao kap vode na dlanu u pustinji, jer je ona bila ta koja je isto kao i ja vjerovala u tebe. Plod vaše ljubavi čuvaj i priušti im sve što ja nisam imao od svojih mladih dana, nikad ni po koju cijenu nemoj im dozvoliti da nose ožiljke, ali isto tako nemoj se boriti u njihovim bitkama. Ali, nauči im biti dovoljno dobar mentor da sami znaju birati svoje bitke. Znam, ti sve svoje nisi birao, nametale su ti se, ali oni sad imaju tebe i uvijek nađi vremena, ma koliko god posla imao, ma koliko god obveza morao završiti u roku, za svoju obitelj.
I upamti, obitelj je uvijek, ali uvijek, na prvom mjestu i nikad ne smije platiti cijenu tvoje nesposobnosti da sebi dobro organiziraš dan. Ali, duboko vjerujem da si sposoban već sad, i znam da ćeš uspjeti sve, poznavajući sebe u tebi, makar spavao 3 sata dnevno. Znam da ćeš sve uspjeti. Uostalom znaš onu: “umirovljenici mogu mirovati”, prema tome – ako umirovljenici mogu mirovati, a ti nisi u mirovini, ne moraš ni da spavaš! Ako ovo pismo čitaš već tisućiti put, i ako sada već jesi u mirovini, sjeti se svega lijepog, sjeti se svega dobrog što si učinio u životu i svega onog što si stvorio da postoji nakon tebe. I jednom, kada i ti odeš i ponovo se sretnemo, ostani upamćen u sjećanjima; ali ne čovječanstva, ne mnogih, ne milijuna ljudi. Ostani upamćen u dobrom sjećanju onih koje voliš!
Ako ja to nisam uspio postići, onda nisam ništa postigao.
M. Vujadinović
izvor:obitelj.hr
