‘Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti’, napisao je još Ivo Andrić.
Mnogi od nas često o svom životu počnu razmišljati tek nakon smrti bliske osobe ili kad se suočimo s teškim bolestima. A trebali bi puno prije.
Bronnie Ware, koja je bila medicinska sestra na odjelu za palijativnu njegu, napisala je bestseler ‘Pet stvari za kojima ljudi na samrti žale‘. Radeći s umirućima, kao i s njihovim obiteljima, susrela se s mnogima koji su joj dali sjajne životne savjete. Otkrila je i pet stvari za kojima najviše žale ljudi čiji se život bliži kraju. I na popisu nisu uspješne karijere, slava niti ljepota.
Evo za čime umirući najviše žale:
‘Da sam barem imao hrabrosti živjeti onako kako smo zaista želio, a ne onako kako su drugi očekivali od mene’ – ‘Ljudi najčešće žale upravo za ovim. Kad shvate da im je život pri kraju i kad pogledaju unatrag, lako je uvidjeti koliko snova je ostalo neispunjeno. Većina ljudi nije ostvarila niti polovinu svojih snova, no pred kraj života uviđaju da su tome glavni razlog njihovi vlastiti izbori i ono što jesu ili nisu odlučili napraviti. Zdravlje donosi slobodu koju počneš cijeniti tek kad je više nema’, kaže Bronnie.
‘Da barem nisam toliko radio’ – ‘Ovo je izjavio skoro svaki muški pacijent kojeg sam liječila. Nedostajala su im njihova djeca i partnerice. Žene su također navodile ovaj razlog’, navela je medicinska sestra.
‘Da sam barem imao hrabrosti izraziti svoje osjećaje’ – ‘Mnogi ljudi susprežu svoje emocije kako bi održali mir s drugima. Rezultat toga je da se zadovolje osrednjim životom i nikad ne postanu ono što su zapravo mogli postati.’
‘Da sam barem ostao u kontaktu s prijateljima’ – ‘Ljudi jako često ne shvaćaju vrijednosti svojih prijatelja sve dok ne dođu do kraja života. Mnogi su postali toliko zauzeti svojim životom da su na kraju ostali bez brojnih prijateljstava. Svima na kraju života nedostaju prijatelji’, otkrila je Bronnie.
‘Da sam si barem dopustio biti sretniji’ – ‘Ovo je nevjerojatno često. Mnogi ljudi do samog kraja ne shvaćaju da je sreća zapravo izbor. Ostali su zarobljeni u starim navikama i uzorcima ponašanja. Uljuljkali su se u poznate osjećaje i ne istražuju dalje. Strah od promjene naveo ih je da se pretvaraju pred drugima i pred sobom samima da su zapravo zadovoljni, a ustvari čeznu da se pošteno nasmiju i da ponovno budu neozbiljni i budalasti’, zaključuje Bronnie.
Izvor: 100posto
