Društvene su mreže, među ostalim, postala mjesta javnog ispoljavanja mišljenja, javnih ratova i pohvala među istomišljenicama i svako toliko netko se obruši na nekoga – onako generalno, ali iskreno, iz dubine duše i bez dlake na jeziku. Pa se onda čita, dijeli, komentira, raspravlja i svađa. Mame su, priznajemo, i česta meta i česte autorice, jer ono, žene smo, svoje smo, i gotovo uvijek imamo nešto za reći, piše Index.hr.
Zato je i ovaj post Rebecce Gruber, jedne od urednica američkog portala Pop Sugar, utoliko zabavan jer je iskren. I ona je dobila poriv napisati jedno takvo otvoreno pismo koje je namijenila svim mamama koje pišu i objavljuju baš takva otvorena pisma mamama.
“Kužim vas potpuno. Vidjele ste nekoga tko je učinio nešto super, ili je člinio nešto totalno bez veze i dobile ste poriv nešto reći na tu temu. Ali niste. Možda ste bile presramežljive, previše uplašene, prezaposlene ili vam u tom trenutku nije bilo do komentara. Ali kopkalo vas je to nešto što ste baš htjele reći. Jasno i glasno. Pa ste možda pomislile da bi baš bilo dobro da i vi napišete nešto, nekakvo otvoreno pismo koje ćete objaviti na Facebooku i iako vam ne pada na pamet javno prozvati nikoga, ipak se nadate da će to pismo pročitati upravo osoba na koju ste mislile dok ste pisale svoje pismo.
To se događa na redovnoj bazi.
Možda čak nemate nikakav poseban povod, ali vam dođe baš da nešto natipkate. I to ne misleći posebno na jednu osobu, ili na jedan specifičan problem – već se želite generalno osvrnuti na neku globalnu temu – dojenje u javnosti, problemi modernog roditeljstva… Frustrirani ste nečime, želite se pohvaliti nečime, i kako da se najbolje izrazite nego da to zalijepite na svoj zid.
Iako su mnoge mame generacijama prije vas trubile o istom i imale poriv reći što im je na duši, i u takvom su izražavanju pronašle svoj način da se ispušu, okej – možda je i vama to ispušni ventil.
Znam, znam – eto i ja baš radim isto.
I ja želim reći nešto, ali znate što, znate u čemu je problem s tim otvorenim pismima? Odjednom ih je previše.
Svaki dan, čim otvorimo taj Facebook iskoči neko pismo, nekoj mami, nekoj tezi, nekoj misli.
Pisma su postala gora od dosadnih pop up oglasa.
Pisma su postala gora od dosadnih pop up oglasa.
“Pismo mami koja nema pojma o parkiranju…”
“Pismo mami koja me krivo pogledala…”
“Pismo mami koja me rasturila pogledom…”
“Pismo mami za koju ni ne znam je li mama ili nije…”
Možda je došlo vrijeme da se prestanu pisati javna otvorena pisma nikom posebnom, jer iako ćete možda dobiti svojih pet minuta virtualne slavi, možda je vrijeme da ustvari počnemo malo češće otvorenije razgovarati?
Možda da mamu koja vam je uputila krivi pogled odmah pitate u čemu je problem? Da riješite tu razmiricu na licu mjesta, u četiri oka, ako je uopće postojao razlog da se išta rješava. Da se malo maknete od tih monitora i telefona, da malo porazgovarate s drugim mamama o sra… koja vas muče, i da prestanete kontinuirano rifrešati ta svoja pisma u nadi da će broj šerova rapidno rasti i da će vaša slava, vaše misli sročene u super popularnom otvorenom pismu postati virtualni hit kojeg će prenijeti mediji na drugom kraju svijeta. Rijetkima to pođe od ruke jer tih je pisama danas više od svakodnevnih izvješća vremenske prognoze u ovom promjenjivom proljetnom dobu.
Možda da o istim tim problemima, temama, pogledima i trzavicama popričate s drugima jer ćete tako sigurno dobiti najbolje odgovore, komentare, tapšanja po ramenu, steći istomišljenike ili svojim tezama nadjačati druge sugovornice – jer vjerujte, osjećat ćete se ispujenije. Jer kvalitetan dijalog uživo puno je snažniji za naš duh od tupog buljenja u ekran i jednodimenzionalnog živciranja zbog nečeg na što iz svoje stolice sigurno ne možete i nećete utjecati.
A opet, tko zna. I ja sam sada nadrobila svašta pa će me možda već sutra dočekati pismo neke tamo žene naslovljeno kao “Ovo je otvoreno pismo mami koja je pisala o otvorenim pismima mamama koje pišu otvorena pisma” – sve toliko otvoreno i javno, a da nitko i dalje neće imati muda otvoreno, javno, licem u lice reći točno ono što je muči.”
Hvala na čitanju,
Rebecca.
Izvor: Index.hr
