MRSA-u sam pokupila tijekom zadnje godine faksa. Prvi put kad me napala, trajalo je šest mjeseci i sva se akcija odigravala ispod pojasa. Infekcija mi je zahvatila genitalije, guzicu, a spuštala se i niz moje noge. Riječ je inače o stafilokoku otpornom na antibiotike. Ljudi oboljeli od kronične MRSA-e često na početku misle da je njihova infekcija uzrokovana ugrizom pauka ili ogrebotinom koja se malo inficirala dok se ne pretvori u jako bolni apsces zbog čega završe u bolnici ili dok dokraja ne podivlja
Ja sam prvo mislila da sam pokupila genitalni herpes. I to mi je bilo čudno, ali jednostavno nisam znala zbog čega bih drugoga imala crvene plikove na tim područjima. U prvih mjesec dana dva su mi doktora postavila krivu dijagnozu. Tijekom praznika otišla sam dermatologu i ginekologu i oboje su mi rekli da su mi urasle dlake. Nisu ulazili u detalje, piše 100posto.
Znala sam da nešto ne štima, ali nisam znala što točno. Dijagnoza nije bila točna ili se mojoj infekcijom nisu bavili na odgovarajući način, a ja sam se sramila zbog toga na kojem je dijelu tijela infekcija izbila.
Kad sam se vratila na faks, otišla sam u kliniku i doktorima jednostavno rekla da mislim da sam pokupila stafilokok. Malo sam gledala po internetu i meni je moja infekcija ličila na to. Tada su mi konačno postavili i točnu dijagnozu. Doktorica me pogledala i rekla da je to sto posto to.
Kad mi je postavljala dijagnozu, pogledala me je i rekla mi: „Imalo bi smisla da se baviš nekim sportom. Imalo bi smisla da si nedavno bila u bolnici. Ali ovako? Bakteriju si mogla pokupiti doslovno bilo gdje.“ Taj mi je dio ujedno bio i najstrašniji. Stvarno nisam znala gdje sam ju pokupila.
Osjećala sam se kao da sam sama, kao da nemam nikoga tko bi mi pomogao. Moja je obitelj bila na drugom kraju zemlje, a ja nisam imala auto pa sam bila ograničena na medicinsku skrb koju su nudili na kampusu. Bili su dobri, ali nisu se time bavili baš na svakodnevnoj razini pa da budu stručnjaci za MRSA-u. Nisam imala pojma što se događa i bila sam sama. Moji roditelji nisu znali što mi je, a razgovarati smo mogli isključivo preko telefona. Prošlo je šest mjeseci otkako sam se krenula liječiti, a imala sam osjećaj da se ništa nije promijenilo.
Dosta sam istraživala i sama, ali u toj priči ima toliko kontradiktornosti. Postoje ljudi koji tvrde da samo treba piti antibiotike, ali oni nakon određene točke više ne djeluju i to je problem. Zato je MRSA toliko gadna.
Nakon što mi je ona liječnica postavila točnu dijagnozu, dala mi je antibiotike i infekcija se povukla da bi se ponovno vratila nakon dva tjedna. Priča se je ciklički ponavlja otprilike dva mjeseca. Izbijali su mi bolni apscesi do te mjere da mi je bilo teško sjediti, hodati ili raditi bilo što drugo. Kad se sad osvrnem, trebala sam si uzeti slobodan semestar jer sam bila u zadnjem semestru i bila sam pod velikim stresom, ali nisam. Sve je to vjerojatno utjecalo i na slabljenje mog imunološkog sustava.
Doktorima nije bilo jasno zašto se moja infekcija stalno vraća. Održavala sam higijenu, prala sam rublje svaki dan. Prebrisala bih svaku površinu koju sam dotaknula. Živjela sam s tri druge cure i nijedna od njih nije se zarazila. Nitko od mojih prijatelja nije se zarazio.
Sve me je to pogodilo i mentalno. Tijekom tog prvog perioda bila sam ozbiljno depresivna, a nisam to niti kužila jer sam se toliko fokusirala na fizičku bol. MRSA može postati ozbiljan psihički problem kad ste osoba sklona anksioznosti. Prati ju milijun horor priča, a sama infekcija može postati gadno vrlo brzo. Naravno da se čovjek u takvoj situaciji neprestano boji da će mu se baš to dogoditi. Što ako dobijem sepsu? Što ako me u bolnici neće moći izliječiti?
Kad sam diplomirala u svibnju 2016., još sam uvijek imala infekciju. Tijekom završne ceremonije bila sam u strašnim bolovima jer sam dugo sjedila, a bilo je vruće. Najgoru vijest dobila sam par tjedana nakon toga, kad sam otišla na hitnu.
Tada mi je kao dar za diplomu poklonio put kroz Ameriku. Situacija se tijekom puta dosta pogoršala. Tijekom posjeta nacionalnom parku u pustiji pomislila sam da to možda i nije najbolja ideja jer je vruće pa se stalno znojim. Kad sam se probudila na nozi mi je osvanuo prištić. Izgledao je drugačije od apscesa koje sam imala, stvarno je izgledalo kao urasla dlaka. Kad sam ustala i opteretila nogu, vrisnula sam. Nisam mogla hodati, a sve zbog tog prištića koji je izbio preko noći.
Tata me odveo u bolnicu. Nakon šest ili sedam mjeseci hodočašća po raznim ambulantama doktor na hitnoj rekao mi je da izvadim pirs iz nosa. Nisam imala pojma da stafilokok može kolonizirati nos niti mi je itko od doktora ranije rekao da bih taj pirs trebala izvaditi kao preventivnu mjeru. Čim sam izvadila naušnicu i popila dozu antibiotika, infekcija se povukla i nije se vraćala dvije godine. Osjećala sam se sjajno, slobodno.
Infekcija se vratila ove godine, ovaj put na licu. Izgledala sam kao da su me napale prilično agresivne akne. No, priča je ove godine bila potpuno drugačija. Postoji više istraživanja, nisam više sama, a na dispoziciji su mi i doktori koji su se specijalizirali za liječenje takvih infektivnih bolesti. Doktorica koja me liječila nije mi htjela dati antibiotike. Rekla je da bi se situacija samo zakomplicirala i da bi svaka iduća infekcija nakon toga mogla biti samo gora. Rekla mi je da se liječim prirodnim putem koliko god to mogu i da odem dermatologu jer su akne plodno tlo za infekcije.
Shvatila sam koliko je prehrana važna u svemu tome. Jedem najzdravije što mogu. Osim toga, bolesno sam opsjednuta čistoćom. To nije uvijek ekološki najprihvaljivije, zbog čega se osjećam loše, ali jednostavno sam primorana koristiti gotovo isključivo proizvode za jednokratnu uporabu. Moram paziti i na razinu stresa. Infekcije izbijaju, kako su mi doktori rekli, kad je čovjek izložen stresu. A tu je i stalni osjećaj srama, ne možeš se na razgovor za posao pojaviti baš sav omotan u zavoje. O ožiljcima koji su mi ostali nakon obje infekcije da niti ne govorim.
Žao mi je što ljudi ne shvaćaju koliko smo sami krivi za stvaranje tvrdokornih bakterija poput MRSA-e otpornih na antibiotike. Jedemo meso puno antibiotika, a i sami ih koristimo previše. Ljudi ne razumiju razliku između bakterija i virusa pa antibiotike pije i za najobičnijih prehlada. Toliko smo opsjednuti bakterijama da smo sami stvorili superbakterije koje nas uništavaju.
