Mjesec dana hodanja, 800 prijeđenih kilometara

Miljevčanka Irena Pulić u avanturi života: ‘Camino de Santigao je nešto najbolje što mi se dogodilo’

Miljevčanka Irena Pulić upustila se u avanturu života, kako kaže, prošle jeseni te se odlučila na pothvat zvan Camino de Santiago, odnosno Put svetoga Jakova u dužini od 800 kilometara. Sasvim slučajno dok je pretraživala Internetske portale naišla je i na forum o Putu, a već pri čitanju prvih rečenica o tome pomislila je kako je to nešto baš za nju.

– Slijedilo je puno čitanja o samom Putu, čak sam pogledala i film ‘The Way’ u kojem glavnu ulogu igra popularni Martin Sheen,a trebalo mi je par godina kako bih ostvarila svoju želju. Odlučila sam se ići krajem listopada. Možda to nije bilo idealno vrijeme za kretanje na put zbog vremenskih neprilika (kiša i snijeg), ali zbog poslova nisam imala drugog izbora. Iz Hrvatske sam krenula 19. listopada 2019. godine, a službeno sam počela svoj Put 21. listopada iz francuskog gradića Saint Jean Pied de Port. 19. studenog Stigla sam na odredište, odnosno u Santiago de Compostelu. Prve dane dok sam pješačila Pirinejima vrijeme je bilo idealno, sunčano i ugodno za pješačenje. Kako su dani odmicali vrijeme se mijenjalo i do kraja puta većinom me je pratila kiša, a na većim nadmorskim visinama i snijeg – počinje Irena svoju priču.

Logistički dio je odradila uz pomoć Interneta na kojem postoje razni forumi i blogovi gdje ljudi pišu svoja iskustva i savjete, a postoji i grupa ‘Camino de Santiago Hrvatska’ na društvenim mrežama te je grupa, kako kaže Irena, jako korisna za sve koji žele ići na Put.

– Što se tiče fizičke pripreme, inače se bavim sportom rekreativno te nisam posebno mijenjala rutinu. Štoviše nisam puno niti planinarila, osim pokojeg izleta na našu Prominu ili šetnje po ljepotama NP Krka. Za posebnu fizičku pripremu nisam imala ni vremena jer sam radila dva posla. Naime, svibnju prošle godine sam kupila avionsku kartu za listopad, odluka je bila trenutna. U nedostatku ušteđevine pronašla sam motivaciju za dodatnim poslom – priča nam simpatična avanturistica.

Camino je već stoljećima poznata hodočasnička ruta i jako su dobro organizirani,a spava se u prenoćištima koja mogu biti privatna ili crkvena, cijene se kreću od osam do 12 eura. Međutim, postoje i takozvana donativo prenoćišta u kojima pri odlasku ostavljate donaciju po vlastitom nahođenju.

– Ljudi na Putu su jedno od najboljih utisaka s Puta jer može se upoznati stvarno puno ljudi ne samo iz Europe nego iz cijeloga svijeta. Može se sresti puno različitih kultura, nacionalnosti, vjeroispovijesti, karaktera, ali ono što je najbitnije na Putu su svi kao jedno, svi su jako otvoreni i komunikativni i spremni na pomoć ako kome zatreba. Kako sam već rekla, miks svega koje na Putu savršeno funkcionira. Ono nespojivo tamo je spojivo. Ne znam kako bih to opisala, to se treba doživjeti. Tamo možete upoznati prijatelje za cijeli život. Par ljudi s kojima sam provela najviše vremena i s kojima sam i danas ostala u kontaktu smatram svojim prijateljima, svojom Camino obitelji. Moram spomenuti i lokalno stanovništvo koje je jako susretljivo i uvijek smo im se mogli obratiti s pitanjem – ističe mlada Irena pozitivna iskustva s Puta.

To je, govori nam, nešto najbolje što sam mogla učiniti za sebe, iskustvo za cijeli život.
Šetaš, stvaraš nova prijateljstva, uživaš u prirodnim ljepotama, a što je najvažnije radiš na sebi, a nisi toliko toga svjestan. Ne želim nikoga nagovarati, ali onima koji su čuli za Put i koji razmišljaju o njemu rekla bih neka Idu jer sigurno neće požaliti – oduševljeno će.
Ipak, bilo je i teških trenutaka jer toliko hodanja sa sobom nosi i posljedice, a neki hodočasnici i odustanu.

– Lagala bih kad bih rekla da nisam pomislila. Budimo iskreni, to su veliki ne samo fizički, nego i psihički napori. Javljaju se razne tegobe i bolovi, posebice na početku. Ljudi su se susretali s raznim upalama, istegnućima, žuljevima i to zna stvarati dosta problema jer se hoda po različitim podlogama. Tako sam i ja istegnula tetivu u lijevom koljenu da bi mi se do kraja Puta uz koljeno još upalile i Ahilove tetive na obje noge. Ali uz Božju pomoć, podršku obitelji, prijatelja i mojih mještana uspjela sam prebroditi sve boli i nedaće te doći do kraja – otkriva nam borbena Miljevčanka.

Inače, svatko tko krene na Camino mora imati svoju hodočasničku putovnicu jer bez putovnice ne možete spavati u prenoćištima, svako prenoćište ima svoj pečat koji se udara u putovnicu kao svojevrsni dokaz da ste tu bili, to jest da ste to mjesto na svom putu prošli. Zadnjih 100 kilometara morate dobiti dva pečata dnevno. Jedan se dobije u prenoćištu, a drugi se može bez problema dobiti u bilo kojem kafiću ili restoranu. Ako zadnjih 100 kilometara nemate po dva pečata dnevno u Santiagu vam neće izdati hodočasničku diplomu.

– Kad sam konačno stigla na cilj osjećaj je bio neopisiv, ali moram priznati kako su se u meni miješali osjećaji tuge i radosti. Tuge jer je to predivno iskustvo došlo kraju, rastanak od ljudi s kojima sam dijelila doslovno sve. Radosti jer sam uspjela, ostvarila se moja želja. Ispred katedrale sv. Jakova u Santiagu se moglo vidjeti smijeha, suza, radosti i tuge. Tako je bilo i kod mene. Kiša je padala a mi smo se na trgu ispred katedrale grlili i istovremeno se smijali i plakali. To su jednostavno neki osjećaji koje je teško opisati riječima, treba ih doživjeti – emotivna je bila Irena.

Za kraj svima koji žele ići na Put Irena je ostavila par korisnih savjeta.

– Svima koji planiraju ići na Put sv. Jakova poručila bih da budu hrabri i odvažni i da se upuste u tu avanturu života jer na kraju neće požaliti. Preporučila bih im da kupe dobre gojzerice ili tenisice i da ne štede na čarapama jer su to dvije najbitnije stvari. Svi oni koji planiraju ići ili žele saznati nešto više o samome Putu mogu me slobodno kontaktirati jer ću rado podijeliti nešto više informacija o samome Putu – zaključuje Irena priču o svojoj avanturi života.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.