‘Ja sam skitnica, ne drži me mjesto.’ Stihove ove pjesme vjerojatno većina vas zna, a savršeno opisuju život Šibenčanke Maje Gracin koja je prije tri mjeseca šibensku adresu zamijenila onom škotskom.
Ova 33-godišnjakinja, koja je živjela i u Norveškoj, kazat će da je dom tamo gdje se baci sidro. Šibenik će joj uvijek biti u srcu, ali mogućnosti koje ima u Škotskoj nije, nažalost, pronašla u Hrvatskoj.
– Po zanimanju sam vatrogasni tehničar koji nikako da stigne do postrojbe. Zbog ozljede kralježnice na snowboardu malo sam odužila diplomu, a i nije baš da je ženi lako upasti u profesionalnu postrojbu. No eto, navodno to nije toliki problem u Škotskoj, ali još to nisam detaljno istražila. U Škotsku sam došla prije tri mjeseca, plan je bio neki ‘fresh start’ izvan Hrvatske. Iako je ideja bila ponovno Norveška, ipak je odluka pala na Škotsku. Posao sam pronašla na internetu i krenula u avanturu. U početku sam živjela na jednoj ultra modernoj farmi krava, sama robotika, no naravno to je samo bila prva stepenica jer sam željela živjeti u nekom gradu. I tako sam evo skoro mjesec dana u malom gradiću Haddingttonu, okrug East Lothian, 30 minuta od Edinburgha. Radim kao key worker na kontroli kvalitete u tvornici povrća, a u slobodno vrijeme imam i dodatni posao u građevini. Primljena sam i u marketinšku firmu Venture, no opis posla je bio trgovački putnik, pa sam izabrala ipak tvornicu. Na poslu je super, naravno standard je bolji, a i poštivanje radnika je na puno višem nivou nego u Lijepoj našoj. Posao uopće nije komplicirano naći, mnogo radnika dođe preko agencije, a posla stvarno ima iako je upravo djelomični lockdown – priča nam Maja.
Zemlja je predivna, bajkovita, puna dvoraca, priroda je nadnaravno lijepa, i jako je čista zemlja, što Maja ne bi rekla i za Škote. Ono što bi mi rekli – baš su traljavi, kaže nam nadodajući da su jako drag narod, nimalo hladni kao Englezi. U Škotskoj je najveća populacija crvenokosih na svijetu, čak 13 posto tako da se naša sugovornica po tom pitanju odlično uklopila, a Edinburgh je bio prvi grad na svijetu koji je imao vatrogasnu postrojbu.
Maja se preselila u vrijeme pandemije i iako bi bilo za očekivati da će to biti teže, kaže da joj je bilo i lakše nego kad je selila u Norvešku.
– Uhvatila sam zadnji vlak za jednostavniju birokraciju, jer od 1.siječnja Velika Britanija je van EU i tada će biti mnogo teže uhvatiti radnu dozvolu. Svakako, fali mi grad, fali mi familija i moji prijatelji, no ovdje sam stvorila neku novu obitelj i sklopila nova prijateljstva. Za moj rođendan mi je stigao i pas Ogi tako da je sad sve na svoj mjestu. Put je trajao dva dana, a Ogi je odmah prihvatio škotske prirodne ljepote i kišu – priča nam.
Živi s cimerima iz Zadra, dobra su ekipa, imaju preslatku kućicu kraj rijeke s ogromnim vrtom i kad god mogu roštiljaju i zabavljaju se.
– Što će budućnost donijeti, ne znam, ali znam da se ovdje vidim dugoročno. Ovo mi je definitivno bila odluka koja je ovu tešku 2020. pretvorila u, meni jednu od boljih godina – kaže za kraj.
