Muškarci su oduvijek smišljali načine kako prići, zavesti i osvojiti ženu te su bili više ili manje uspješni, a mi smo obišli nekoliko mjesta u našoj županiji i provjerili koliko su momci bili romantični nekad.
Uputili smo se najprije u Tribunj gdje smo zatekli lokalne ribare u krpanju mreža i među njima nailazimo na Berta Popova, najiskusnijeg među njima, ako ni po čemu onda po tome što ima čak 11 djece.
– U moje vrime je bija običaj pitati ruku svoje buduće u njenih roditelja i većina momaka je tako radila, iako san ja bija među zadnjima, da tako kažem i s vremenom se to izgubilo, nažalost. Svoju ženu san upozna u gostioni di je radila, a di san ja ono ulovljene ribe nosija za prodat i tako je počelo. Jedva bi čeka se vratit s mora, jer nekad nas nije bilo i po par dana. I tako smo krenuli, malo šetnja, vamo-tamo pa nas nakon godinu dana odlučija pitat ruku i to je bija znak da ću je sigurno ženiti – priča nam Popov.
Neki su znali, nastavlja, uzeti i zadružni kamion pa po Vlaškoj tražiti one neudane cure i dovoditi ih u Tribunj, ali to su bile ipak iznimke.
Nakon Tribunja krenuli smo put Piramatovaca gdje susrećemo starog znanca Antu Bratića, koji je, iako još relativno mlad, kao spužva upijao ono što su mu njegovi stariji govorili.
– Naši čobani su se dizali u tri-četiri ujutro i puštali blago na ispašu te bi momak curi s jednog brda na drugo, ogledalcem signalizirao da je tu pa bi se tako sastajali i mnoge ljubavi su bile rođene na takav način. Naravno, susretali su se i igrajući kolo, uglavnom nedjeljom, kad bi ostavili svakodnevne poslove i onda bi tu uvijek netko nekoga ‘zamirija’ – priča nam Ante.
Ostavili smo Piramatovce iza sebe i spustili se do Skradina i tamo zatekli jednog umirovljenika koji je svoju suprugu osvojio na šanku ispijajući kave.
– Istina, ona je radila u kafiću, a ja sam često navraćao tu noseći poštu te bi se uvijek nudio pomoći joj nakon smjene pokupiti štekat i nerijetko sam je pratio kući. Znalo bi se dogoditi da umjesto u ponoć dođem kući u tri, a ujutro moram na posao. Što se tiče nekih prigoda gdje su se u moje vrijeme mladići i djevojke susretali izdvojio bi Omladinski dom pa bi uz sentiše koji su bili puštani na gramofonu poneki momak zamolio curu za ples i to je bio nekakav prvi kontakt – priča nam Skradinjanin koji je ipak želio ostati anoniman.
U Skradinu su se djevojke osvajale i pod maskama za vrijeme maškara, dodaje, te bi se momci natjecali tko je bolji osvajač, a događalo bi se da netko greškom zavede tuđu curu.
Naš put se nastavio prema Danilu u kojem nam je Tona Vukšić dočarala tamošnje običaje i navike iz njene mladosti.
– U moje vrijeme smo svake nedjelje igrali kolo uz harmonikaša iz Primoštena, a dolazila je mladost iz Dubrave, Birnja, Slivna, Perkovića, Sitnog pa čak i iz Vrpolja te je tu bila prigoda upoznati kojeg momka ili curu. Danilo je svojedobno bilo najčuvenije u županiji po omladini.Postojala su dva načina udvaranja ‘na lipe’ i ‘ na ružne’. To ‘na ružne’ značilo bi da su se momak i cura sastajali u tajnosti i kasnije bi se vjenčali u tajnosti te nisu pravili svadbu odnosno feštu, a tako sam i ja otišla za svoga muža – priča nam baka Tona.
Putovanje smo završili u obližnjem, ne manje bitnom, Sitnom koje je u vrijeme prolaska željezničke pruge postalo važno sjecište, ali ne samo Sitno nego i Perković, Slivno te Mravnica, jer ‘naši snovi prema svijetu’…
– Običaj je bio da cure čuvaju blago, koze, ovce već tko je što imao, a nedjeljom smo išli u crkvu i netko bi se nekom svidio. Iako smo mi svaki dan bile kod blaga, momci su samo nedjeljom dolazili oko nas. Ako bi si pasali onda bi se i oženili, a znalo se događati da cura kaže ‘neka hvala, pusti me na miru i traži na drugom mistu’ – priča nam Cvita Pražen.
Slično kao i u Danilu, igrala su se kola svake nedjelje te bi nerijetko i ti susreti izrodili poneku ljubavnu priču.
Običaji variraju od mjesta do mjesta, ali i od osobe do osobe, neki su hrabriji, neki sramežljiviji. Bilo kako bilo svi traže određenu vrstu ljubavi, pažnje, jednostavno pripadnosti. Svako vrijeme nosi svoje, ali uvijek je za ljubav potrebno dvoje.
