Kameni dvori, eto što čovjeku padne prvo na pamet kad usred pustoši dalmatinskog zaleđa ispresijecanog cestama svih razina ugleda imanje Ante Roce na granici Šibensko-kninske i Zadarske županije. Tamo negdje u makiji, blizu Čiste Male i Stankovaca, pokraj čvora Stankovci autoceste A1, Roca je na 6.000 metara četvornih stvorio imanje koje priča priču o Dalmaciji povišću pritrujenoj.
Izgradio je farmu svinja s proizvodnjomdalmatinskog pršuta i drugih suhomesnatih delicija. Uz nju podignuo je maslinik, vinograd, smokovnik, napravio vrt domaćih životinja pa kao točku na i izgradio velebno kameno zdanje koje fascinira sve koji ga posjete. Upravo taj trg s tri kamene kuće je kruna “Kuće dalmatinskog pršuta“. Tamo europski ministri uživaju marendajući dalmatinsku deliciju, lagano odmaraju opijeni ljetnom fjakom dok sjede za kamenim stolom u hladu mladih maslina, a gosti iz SAD-a u nevjericu istražuju kamen da se uvjere kako se stvarno radi o prirodnom materijalu, a ne o nekoj plastici.
Priča o Kući dalmatinskog pršuta je priča uvezana s pričom o Dalmatincu. Dok je čovjek mlad, jedva čeka ljeto i turističku sezonu da krene velikom brzinom i izbaci iz sebe mrtvilo nakupljeno u kostima u dugim jesenskim i zimskim mjesecima. Čeka se sezona da se što više posla odradi, okrene para pa onda ponovno u prisilnu zimsku hibernaciju. Tako to ide dok čovjek ne dođe u godine kada se štufa od tog ljetnog đira, kojeg više ne vidi kao veseli šušur nego kao gužvu i buku. To su one godine kada čovjek polako razumi što mu govori njegov kamen i maslina koja izlazi iz njega. Tako je bilo i s Antom Rocom. Roca je dugo živio tempom 120%, bio voditelj diskoteke, a sada se maknuo petnaestak kilometara od obale. Okrenuo se proizvodnji pršuta, ali isto iz sebe nije mogao maknuti ugostiteljsku djelatnost pa ju je povezao s proizvodnjom. Proizvodi dalmatinski pršut, riže ga na prave fete te na kamenom trgu čeka goste da im ga posluži.
“Kad sam počinjao ovdje kod Stankovaca, ljudi su mislili da ću otvoriti noćni klub. Nisu mogli vjerovati da gradim farmu svinja. Pitaju me zašto sam došao graditi ovdje, a ne na moru. Više sam se štufao mora i sezonskog ugostiteljstva, zaželio sam se stvoriti nešto drugo. Dobro je malo činiti promjene u životu jer svake godine nose svoje. Dok sam bio mlađi držao sam diskoteku. U ovim mojim sadašnjim godinama više mi paše ovo, nego da se po diskoteci šuškam do devet sati ujutro“, kaže Roca te nastavlja svoju priču:
Priča o Kući dalmatinskog pršuta
“Nastavio sam se baviti ugostiteljstvom, ali sam ga sadaoplemenio proizvodnjom. U početku sam se dvoumio hoću li ići u vino ili maslinovo ulje, a na kraju sam se odlučio na pršut. I onda je krenulo. Za dobar pršut trebadobra sirovina, za nju dobra svinja, a za dobru svinju treba dobra farma. Tako je došla farma, a nakon farme sve ostalo s trgom i tri kamene kuće.”
Svaki detalj te kamene pozornice Rocinih dvora otkriva dalmatinsku dušu koja opija i očarava. U par godina njegove dvore obišli su ljudi iz cijelog svijeta koji se upoznaju s dalmatinskom kulturom. Roci je posebno drago što su njegovo imanje prepoznali mladi ljudi koji njegovu Kuću odabiru kao mjesto gdje će proslaviti svoje vjenčanje. Odlična je to priča koja živi tijekom cijele godine, a to je ono što Dalmatinskoj zagori najviše treba. Kako tu priču vide drugi, najbolje svjedoče riječi Sarajlije Zdenka Mihalovića.
“Ovo je vrh. Puno toga sam obišao, ali nešto sličnog nisam vidio. Roca pokazuje da se treba držati kulture i tradicije“, kaže Mihalović.
