Dogodilo se to kada sam na Facebooku objavio fotografiju ručka koji sa pripremio za ženu nakon što je imala dugi dan na poslu. Lijepi odrezak od tune, kremasti rižoto i fina salata, skroz solidan obrok.
Javio se u komentarima jedan poznanik (moja generacija) i rekao kako kod njih, u nekom manjem mjestu lijepe naše Hrvatske (namjerno ću izbjegnuti ime), imaju poseban naziv za takve muškarce, a to je “šlapar” (papučar).
Svi ostali komentari su bili ili pohvale zbog truda ili pohvale za jelo. Ali, ja sam i dalje vidio samo taj komentar da sam u biti šlapar.
Nisam zapravo bio ljut zbog samog komentara, već sam bio ljut na sebe jer sam si dozvolio da me taj komentar zasmeta.
Kad je kuhanje u pitanju, onda taj dan nije bio poseban, jer je kuhanje u našoj obitelji moj zadatak koji s guštom odrađujem jer volim kuhati.
A taj me komentar zapravo izbacio iz takta jer sam mislio da smo ušli u doba kada je razumljivo da se moja uloga kao oca i supruga u obitelji ne svodi više isključivo na potragu s toljagom u ruci za jestivim krznenim stvorenjima dok žena pazi na djecu uz vatru koja plamti u nekoj pećini.
No, u muškom je društvu i dalje uvriježeno mišljenje (posebno među muškarcima koji dolaze iz manjih, hajmo reći “udaljenijih” mjesta) da je ženi mjesto u kuhinji, jer tako stvari funkcioniraju kada je muškarac gazda u kući, a što bi, prema njihovom shvaćanju, tako trebalo biti zauvijek.
Međutim, dotični gospodin koji me je prozvao “šlaparom” uopće nije svjestan da je time više rekao o sebi nego što je imao namjeru reći o meni. Odnosno, ismijavanjem mene, pokušao je istaknuti svoju muškost. Ali, ja mislim da je poruka upravo suprotna.
Jer, ako on kao “alfa predstavnik” muškog roda smatra da je ženi mjesto u kuhinji, uvjeren sam da također misli da on ne mora maknuti prstom po kući, da ga žena mora služiti i za stolom i u krevetu, jer ako nije tako onda nisi frajer i nisi pravi muškarac.
Za takve tipove imam jedno pitanje: zbog koga on želi ispasti frajer? Zbog svojih muških frendova istomišljenika? Vjerojatno. Ali on nije svjestan da ga to ne čini posebnim u tom društvu. Već samo jednim od članova čopora koji se međusobno tapšaju po ramenu jer su “muškarčine”.
S druge strane, muškarac koji kuha ima veće šanse ispasti pravi muškarac i frajer u očima ženskog društva, a kada te žene gledaju na taj način, onda si automatski frajer u bilo kojem muškom društvu, pa i u onom gdje za stolom sjedi ekipa s toljagama.
Znam da se ne bih trebao zamarati stavovima takvih pojedinaca, ali nisam sretan što je danas, u 21. stoljeću, i dalje tako lako naići na mišljenja koji nemaju što više tražiti u vrijeme kada robotske sonde bauljaju površinom Marsa i kada svojim telefonima možemo s drugog kraja svijeta ugasiti svjetlo u svojem domu ako smo to zaboravili.
Živimo u svijetu kada je savim normalna stvar da žene u obitelji zarađuju više od muškarca i kada je sasvim normalno da je on zbog toga ponosan na nju i da je u tome podržava, a ne da zbog toga cvili skriven u nekom kutu jer nije “pravi” muškarac. Živimo u doba kada konačno toljagaši trebaju shvatiti da su postali manjina, da se pojam muškosti više ne mjeri brojem zapovijedi koje je žena poslušala ili kolike podočnjake ima od ubijanja na poslu, po kući ili zbog brige oko djece.
Mislim da se muškost danas mjeri po tome koliko si spreman biti odgovoran i razuman muškarac koji svoje “ja” ne mjeri po tome kako ga gleda ostatak čopora već po tome koliko ima integriteta i moći braniti svoje stavove i nametnuti se svojim autoritetom drugima muškarcima koji su pokušali mahnuti svojim toljagama.
Danas nije bitno jesi li muškarac koji kuha, ostaje na porodiljnom umjesto žene, mijenja pelene djeci ili si istetoviran tip koji samo s nožem u ustima ulijeće u leglo veprova jer će uskoro večera. Bitno je da si uvijek kada te žena koju voliš i poštuješ treba, da se može pouzdati u tebe, tvoju predanost i tvoju snagu. Da se cijela obitelj može pouzdati u tebe jer zna da nema toga što nećeš napraviti za njihovu sreću, zdravlje i sigurnost. To je ono što, prema mojem mišljenju, ističe pravog muškarca. A to nema veze sa “šlaparom”.
I kako sam ja na kraju odgovorio tom svojem “poznaniku” na komentar da sam “šlapar”? Pa rekao sam mu da će se i kod njega u tom njegovom mjestu stvari promijeniti, jednom kad otkriju vatru i kotač.
