Izađem neki dan na balkon, na sedmom katu ‘ležećeg nebodera’, i gledam što se događa u kvartu, kad desno od sebe čujem neko šuškanje. Pomislih da se kakva ptica ugnjezdila u nekoj od rupa na fasadi, svjedoka ratnih devedestih, kad ono ‘nije tica nego čovik’.
Visi na konopu zakačenom negdje ne krovu zgrade (koja ima devet katova) , mješa maltu i gleta !
– Dobro jutro – pozdravio mi ‘viseći zidar’.
– Dobro jutro – odgovorio sam zbunjeno.
Htio sam nakon toga još malo ćakulati sa svojim novim susjedom, ali rekoh, čovjek je u poslu. I još, k tome, visi sa devetog kata na konopu, pa da mu ne smetam.
