– Izbacite iz života sve ono što vas čini negativnim, budite okruženim pozitivnim ljudima, educirajte se, uživajte u malim stvarima i trudite se raditi ono što volite, započinje svoju priču Maria Murer, 29-godišnja Šibenčanka koja još malo odbrojava do onog ‘velikog’ rođendana.
Maria za sebe kaže da je mlada u srcu, a još mlađa kao sportaš u duši. Prvostupnica poštanskog prometa živi sportski način života, a koliko joj je sport prirastao srcu, govori i činjenica što je taj hobi pomaknula na višu razinu i krenula na edukacije. Kako je uopće došlo do toga da se odluči usavršavati, vidi li se u budućnosti u tom poslu, te predstavlja li joj sport samo hobi/posao ili je to dio nje, saznajte u nastavku teksta.
– U šibenskom fitness centru Garden treniram već godinu dana, doduše s kraćim prekidima zbog posla. Ali uvijek sam nekako tu i ako i ne mogu biti fizički prisutna, s trenericom Ivanom Žonjom sam uvijek u kontaktu. Kako je došlo do edukacija? Hm, pa još od osnovne škole sam u sportu. Dugo godina sam trenirala rukomet, s kojim sam nažalost prestala čim je krenuo pubertet, lude godine i dalje znate kako to već ide. Pauza je trajala dugi niz godina, ali uvijek sam voljela biti u toku s određenim sportovima koji su me tad zanimali. Bitne utakmice, europska i svjetska prvenstva uvijek sam s guštom pratila, a tako je i danas. Posljednjih nekoliko godina stalno se bavim nekom vrstom sporta, u početku su to bili različiti grupni treninzi; krenulo je s pilatesom, pa zumbom, kickboxingom, i posljednji koji je najduže i ostao je hard body kod Ivane. Između svih tih izmjenjivanja u grupnim trenizima nekako je krenuo i biciklizam, i evo zadnjih nekoliko mjeseci tjeram sebe i u teretanu. Trudim se, nema šta, otkriva nam Maria koja se kod Ivane Žonje, inače magistrice kineziologije i licencirane trenerice većeg broja grupnih treninga, najduže zadržala jer joj se sviđa njezin pristup prema poslu.
Maria se u njezinim treninzima najviše pronašla i tako je u principu i počela intezivnije razmišljati o edukacijama.
– Prije nekoliko dana bila sam u Splitu na jednoj edukaciji, točnije na seminaru za Ground Force Method. Radionica koja je ustvari bila više kao vrsta uvoda u certifikaciju koja će se održati u ožujku. Inače, Ground Force Method je sustav vježbi koji omogućuje polazniku da unaprijedi svoje neuromotorne vještine kroz razne obrasce kretanja koje je radio kao dijete, da pokrete izvodi bez kompenzacija i da se pri tome igra, zaboravljajući životne probleme. Jako zanimljiva radionica Aleksandra Mikete, višeg fizikalnog terapeuta koji je ujedno i nacionalni instruktor za Ground Force Method i Senior Kettlebell instruktor pri Strength Matters organizaciji. Planiram se educirati u tom pogledu, jer je to ono što me zanima i što volim. A kad nešto voliš onda želiš znati što više, priča nam Maria i otkriva da u skoroj budućnosti nema namjeru baviti se tim poslom, iako joj se čini zanimljiv jer nije monoton, a od monotonije zazire.
Trenutni plan je nastaviti s edukacijom jer ima viška vremena, a i energije, moramo primijetiti, a sutra će biti ‘kako Bog da’.
Naša sugovornica je sportski tip te se rekreativno bavi biciklizmom, član je BBK Orlov krug i ponekad zna sudjelovati i u utrkama.
– Više volim sama sjesti na biciklu i odvoziti 20-30 kilometara, nekad i malo više, i ja zadovoljna! Iako i utrke imaju svoje čari. Ipak, nikad se nisam osjećala dovoljno spremnom za utrku pa ja radije ‘opalim’ svoj đir, a na utrke većinom idem kao moralna podrška prijateljima. Trekinzi i škrapinzi također se znaju naći na mojoj listi ugodnih vikenda na kojima znam sudjelovati, priča nam Maria koju smo morali pitati koliko je truda i odricanja potrebno da bi vježbanje od ‘hobija’ i nečega što kod većine nas ide u kategoriju ‘moram’, preraste u nešto više.
– Pa u mom slučaju nije nikad bilo potrebno previše truda, bitna je samo osobna volja. I dok sam radila posao u uredu do 16 sati, i ljeti i zimi, našla bih vremena za sjesti na biciklu i odvoziti dvadesetak kilometara. Iako moram priznati, nekoliko puta je bilo vožnje i po mraku. Ali gušti su gušti! Gdje ćeš bolje nego odmoriti mozak na svježem zraku?, pita se Maria.
Maria je trenutno nezaposlena, ali zato je pronašla dovoljno toga da ne besposličari i da višak energije usmjeri ka produktivnim interesima.
Dio godine radi kao stjuardesa na jednoj privatnoj jahti i to je, kako nam otkriva, posao koji zahtijeva jako puno odricanja.
– U tih nekoliko mjeseci koje radim ne mogu računati na nikakve treninge, utrke, vožnje biciklom i slično. Ali što je, tu je. Zato kad dođe zima, udrem brigu na veselje, educiram se, treniram i nadoknađujem propušteno! Ma kažem vam, nema tu puno odricanja i truda ako nešto želiš. Samo ideš! Dobro, određena doza odricanja uvijek postoji, ali moj moto je ako nešto stvarno želiš, onda ćeš to i ostvariti, jer za sve postoji način. Kažem vam, bitna je samo volja, priča nam Maria kojoj moramo priznati da je odličan motivacijski govornik.
A ima li savjet za sve one kojima je vježbanje mrsko? Ima, i to kakav.
– Ma nekad vam ne valja puno misliti. Ja evo, na primjer, nikad nisam mislila da ću biti tu gdje sam danas i da ću radit posao koji danas radim, ali to je ono što sam htjela i što mene trenutno ispunjava. Kad nešto voliš i kad nečem težiš, put te nekako sam dovede tamo gdje treba. Opcije se uvijek nekako otvaraju, prije ili kasnije. Bar sam ja imala tu sreću. Iako sam, moram priznati, određeni period i ja bila pomalo skeptična. Najteži je početak. Ja sam krenula s grupnim trenizima jer sam bila u jednom teškom periodu života i da tad samu sebe nisam gurala na treninge, vjerojatno bih bila puno depresivnija i sigurno bi mi bilo teže proći taj period. Ali, iako moram priznati, ni to nije lako. Ali jednostavno moraš! Istina, svaki početak je težak, ali i kad ti je teško, moraš sebe gurati naprijed. Tko će te gurati ako nećeš samog sebe? Nema boljeg osjećaja nego onog nakon treninga, kad znaš da si dao sve od sebe. Još kad vidiš neke rezultate. Treba li ti išta više od tog da te gura naprijed? Bitno je da se pronalazimo tu gdje jesmo i da uživamo u tome što radimo. Treba samo gledati pozitivno, uživati u malim stvarima koje ti život donosi, biti vedrog duha, okruženi naravno pozitivnim ljudima i imati osmijeh na licu.
Onda je sve lakše. Meni je bar tako uspjelo. Na kraju i tako uvijek sve bude onako kako treba biti. Od nerviranja i tako nema ništa, što ne?! Zato jedan savjet kojeg se i sama držim: izbacite iz života sve ono što vas čini negativnim, budite okruženi pozitivnim ljudima, educirajte se, uživajte u malim stvarima, trudite se raditi ono što volite. Dignite guzice s tog kauča, bavite se nekim sportom, odite u prirodu. Svijet je tamo ipak malo bolji i vedriji, zaključuje Maria koja je kroz sport upoznala veliki broj ljudi i to isključivo onih pozitivnog i vedrog duha.
