Anita Hrabrov Petrić već je 18 godina zapisničarka na sudu u Šibeniku, a nitko od kolega nije znao da u njoj čuči pravi umjetnik. Naime, Anita se od tipkanja odmara slikajući eklektične portrete žena.
– Sve je krenulo kao neki moj gušt. Od osnovne škole voljela sam crtati, a najviše sam stvarala u ratno vrijeme. To mi je bio nekakav bijeg od stvarnosti, odnosno izlaz od svega. Iako danas uglavnom slikam portrete, a u to vrijeme crtala sam pejzaže, konje, mrtvu prirodu. Ipak, ne znam ni sama zašto, nakon rata nastupila je jedna duga pauza, a novi klik dogodio se prije nekoliko mjeseci, kada sam se slikanja uhvatila kao luda – počinje priču Anita.
Zanimljivo je da u njezino obitelji nema umjetnika, a još veća zanimljivost je kako je njezina sestra blizanka potpuni antitalent za slikanje. Sada ne prođe dan, a da se Anita ne uhvati bijele podloge i kista. Inspiracije joj ne manjka.
– Inspirira me sve, nešto što vidim na ulici, po internetu. No uvijek dodam nešto svoje, ubacim neki svoj ‘touch’. Zanimljivo je da krenem s jednom idejom, a završim u potpuno drugom smijeru. Akrilne boje su mi broj jedan, a kad me inspiracija uhvati znam se probuditi usred noći i dovršavati sliku. U pravilu slikam između tri i sedam sati u prosjeku, pa kad me uhvati – uhvati me. Znalo se dogodit da uhvatim cik zore kad crtam, onda samu sebe šokiram – priča i govori kako ju ništa ne može omesti kada crta. Niti muž, niti troje djece, a bome niti kućni ljubimci.
Kako kaže, atelje je cijela njezina kuća.
– Ograničena sam s prostorom, mojih boja i papira ima svugdje. Iako bih voljela imati pravi atelje u kući, kad bolje razmislim, možda ne bih mogla raditi u tom potpunom miru jer sam navikla na mini kaos i žamor – smije se.
Boje i pribor nabavlja preko interneta, a kaže da je u početku imala ‘maniju’ kupovanja opreme.
– Sad sliku znam dovršiti rukama. Ako mi date štap, sigurno bi i s njim uspjela. Mogu kazati da mi je slikanje i strast i hobi, ali moram napomenuti kako je ovo skup hobi. Pogotovo meni, jer se doista razbacujem s bojama – govori Anita.
Obitelj i prijatelji ogromna su joj podrška, a s pohvalama i kritikama su uvijek iskreni.
– Djeca mi znaju reći kako sam koristila puno boja, a mužu je ona koju posljednju napravim uvijek najljepša. Mater i ćaća me uvjeravaju kako kočnice u mojoj glavi moraju biti odbačene, a takva je i sestra. Ipak, ja uvijek gledam što popraviti i gdje pogriješiti. Zanimljivo je da kući imam samo dvije svoje slike, a ostalo je sve na zidovima prijatelja i obitelji – kaže Anita i pojašnjava kako njezine slike velikim dijelom izražavaju njezin karakter, ono što je u njoj duboko začahureno.
Njezin dan pun je obaveza – što poslovnih, što privatnih. No kad ide kući s posla, misli o slikanju.
– Taj osjećaj koji imam kad odlazim kući znam da ću slikati, to je nešto neopisivo. Ako sam loše volje ili sam nervozna, slikanje je moj najbolji ispušni ventil. Netko će trčati, pisati, boksati, a ja ću slikati – govori.
Zanimljivo je da su joj kolege, s kojima radi 18 godina, tek nedavno saznale da je talentirana slikarica. Želja joj je jednom imati samostalnu izložbu, a naglašava kako bi joj tada sestra bila sretnija od nje. Jednog dana planira svoje slike u prodavati, a onima u kojima čuči neki skriveni talent poručuje da ne odustaju.
– Nemojte odustajati, njegujte vaš talent i radite ono što volite, uživajte u tom. Nikad nije kasno za te stvari – zaključuje Anita koja će do neke nove avanture svoja umjetnička djela objavljivati na svom Instagramu.
