Vjenčanje je dan kada se slavi ljubav, dan kada zaljubljeni par kreće u novu avanturu i taj početak želi podijeliti s najbližim prijateljima i članovima obitelji. Prosječni broj najbližih članova prijatelja i obitelji u Hrvatskoj se kreće oko 150, a podaci govore da za svadbu treba ‘iskeširati’ minimalno 80 tisuća kuna za stotinjak uzvanika. Svi vrlo dobro baratamo cijenama stolice, imamo u glavi misao ‘glavno da pokrijemo stolicu, a ostatak mladenci zarade’. Postoje i knjige koje ‘na jednostavan način pokazuje kojim metodama doći do prekrasnog vjenčanje, kako imati minimalne troškove i te iste kako pokriti te dobiti besplatno vjenčanje sa mogućnošću zarade’. Jesu li stvarno vjenčanja ‘posao’ za koji zaposlenici u vidi mladenke i mladoženje primaju plaću?
Hoćemo li odbiti poziv na prijateljevo vjenčanje jer nemamo novaca, a on će reći dobro, ne moraš doći?
Rade li se vjenčanja samo zbog novaca ili radi slavlja ljubavi i vječne predanosti koju želimo podijeliti s najbližima?
Ponukani pričom koja stiže iz Velike Britanije gdje je uzvanica dobila e-mail od razočarane mladenke kojoj svota od 100 funti, što bi bilo oko tisuću kuna, nije bila dovoljna, te joj je ponudila mogućnost ‘nadoplate svadbenog poklona’, provjerili smo kod naših sugrađana što misle o tome, te radi li se danas pir radi pira ili para.
– Nakon vlastitog pira koji je trajao otprilike 43 sata, mogu reći definitivno ne raditi pir radi pira, a pogotovo ne pir radi para, nego radi ljubavi, emocija i zajedništva. Mi smo još uvijek pod dojmom, imali smo goste koje smo samo mogli poželjeti, a pir smo radili isključivo zbog veselja. Iskreno, nakon dva dana smo tek krenuli zbrojiti sve, tako da to sve govori. Savjet mladencima – ne opterećujte se nebitnim stvarima, opustite se i uživajte u svojem danu – poručuje Branka Vukorepa Blaće s kojom se slaže i njezin novopečeni suprug Luka.
Svoj komentar na cijelu ovu priču nam je dala i Šibenčanka Ema koja još sitno broji do svojeg vjenčanja.
NE ŠTEDJETI NA GLAZBI I HRANI
– Čula sam za tu priču i ne znam što bih rekla. Sam pir radi novaca je glupo raditi, a koliko sam u zadnje vrijeme čula dobivaju se i prazne kuverte. Mislim da bi svi voljeli ostati na nekoj pozitivnoj nuli nakon pira, ali moje mišljenje, ali i želja, je da bi najbitnija trebala biti zabava. Mislim da se na piru ne treba štedjeti na glazbi i samoj hrani, sve ostalo ovisi o željama i mogućnostima samih mladenaca – smatra Ema.
– Bez obzira koji su razlozi proslave vjenčanja, mladenci ne mogu zahtijevati ili se buniti na određene iznose jer bi trebali znati da su to darovi i kakvi god oni bili, zahvalnost je jedino što svakom gostu mogu pokazati. Mislim da su zaobišli osnove kulture i pokazali jednu ružnu stranu svoje osobnosti. Svakako jako ružno i nepristojno – komentira britansku situaciju Martina Batinica, organizatorica vjenčanja.
Danas se proslave rade iz raznih razloga, nastavlja, i to nije nešto pohvalno.
– Svi znamo u kakvom vremenu živimo, ali zato možemo imati vjenčanje po svojoj mjeri. Ja mogu reći u svoje ime da sam radila veliko vjenčanje jer sam bila presretna i htjela sam svoju radost podijeliti sa svim svojim dragim ljudima i na najbolji mogući način ovjekovječiti taj dan. Vodilo me srce i ništa drugo i zato se tog dana uvijek rado sjećam – zaključuje Martina.
Za komentar smo upitali i Sanju L. Kulušić, fotografkinju koja je bila prisutna na velikom broju vjenčanja.
– Bezobrazno i neodgojeno ponašanje mladenke. Vjenčanja bi trebala slaviti vjenčanje dvoje ljudi, a gosti se zovu da svi skupa proslave taj intiman čin i stvaranje nove obitelji. Ako su problem financije, ne radi se veliko vjenčanje već ručak ili večera s najbližima i to je to. Gosti bi trebali biti željeni na zabavi zbog njih samih, a ne para. Taj ček koji je poklonila mladoj bi trebala poništiti iz inata – Sanjino bi se mišljenje moglo podvesti pod onu izreku ‘pokrij se s onim što imaš’.
KUMOVI UVIJEK DAJU VIŠE
Ta se izreka ipak u slučaju Hrvata prevodi na malo drugačiji način pa se često rade proslava van mogućnosti mladenaca ili onih koji tu svadbu pokrivaju. U većini slučajeva su gosti ti koji ‘otplate’ feštu i to se uzima pod normalno. Darivanje pribora za jelo i usisavača je ostalo u prošlosti i zamijenjeno je poznatom ‘plavom kuvertom’. To i nije problem jer svi žele mladom paru pomoći u započinjanju zajedničkog života, te se računa da će im novac više pomoći od tri usisavača. No, što ako uzvanik nije u financijskoj mogućnosti ‘pokriti svoju stolicu’ i dati onoliko koliko nepisani bonton kaže, a htio bi doći na vjenčanje? Normalna bi situacija bila da dođe jer ljudi se zovu zato što su prijatelji. Ili?
– Već se unaprijed zna koliko se mladencima daje para jer im žele pomoći da otplate stolicu, odnosno večeru. Očekuje se od mladenaca da imaju već ušteđeno nešto sa strane ili im ‘uleti’ obitelj. Kumovi uvijek daju više, ali opet kako tko može. Naravno, uvijek se nađe netko tko za kuma uzme nekoga isključivo zbog para, ali što to govori o toj osobi. Bilo je tu svašta ,pa i praznih kuverti jer se gosti naljute, ali i krađa po kućama mladenaca – kaže nam Sanja.
– Moje generalno mišljenje je da takvih vjenčanja i mladenaca kod nas i nema baš, bar se ja nisam susretala s takvim mladencima. Valjda zato što smo manja sredina i nema se puno za birati, tako da se sve zna. Mladenci su jako dobro informirani oko svih detalja, tako da se zna do kojih granica se može ići i što očekivati od vjenčanja. Naravno da ima onih koji gledaju da zarade, sto ljudi sto čudi, što se kaže, ali to je u manjem postotku. Normalno da je lipo ako ostane koja kuna od vjenčanja ,mislim da svi mi koji smo se nekad ženili smo to očekivali, da ostane bar koja kuna, a onaj koji je dobrostojeći to ni ne očekuje –smatra Daniela Juričev Martičev, mlada vodička poduzetnica i osoba koja je najsretniji dan brojnih mladenaca učinila još ljepšim svojim aranžmanima.
Daniela, koja je surađivala s brojnim mladencima, kaže da je zadovoljna s curama s kojima radi i surađuje, ta da nikada nije čula kritike na račun njihovog vjenčanja.
-Valjda smo zadovoljna nacija – zaključuje.
AKO JE CILJ ZARADA ONDA JE TO FUJ, FUJ
Velika većina danas pir radi iz dva razloga – da se vidi i jer to svi rade, te da dignu što više para, smatra Nikolina Cukrov koju smo pitali za njezino mišljenje.
– E sad, u redu je kad se s tom lovom otplati taj pir, ali kad je cilj zaraditi na tome, e onda je to fuj fuj. Što se tiče ove mladenke i njene izjave – mislim da to govori više od ičega o cjelokupnoj situaciji – prvo, tko je ona da odlučuje koliko će netko potrošiti na poklon, odnosno pir, kako uopće može pretpostaviti koliko netko ima i može dati, i koliko taj netko želi dati. Možda je baš on ne voli tako puno pa joj i neće dati puno!? Je li se to možda zapitala? Uostalom, tko je ona da sudi drugima. Naravno, uvijek ima ljudi koji se i đibere, kako u životu tako i po svojim doprinosima pirevima, ali što ćemo o tome govoriti, ima nas svakakvih. Svakako stojim iza jednog: tko ti je mislio dati, dati će, bez obzira je li mogao doći na pir ili ne. Uostalom, i ako da nešto ‘bezveze’ na piru, nije ni bitno, ljudi koji te vole ‘daju’ ti svašta kroz cijeli život, a oni koji to ne znaju procijeniti, nisu ništa više ni zaslužili. Ova mladenka se komotno može pokriti ušima – komentirala je slučaj iz Velike Britanije, ali i generalno situaciju oko darivanja na piru.
Jesu li vjenčanja danas postala izvor zarade, poslovni proces u kojem dobitak mora biti veći od uloženoga, te koliko se razlikuju proslave nekad i sad, upitali smo Željka Krnčevića.
– Kako bi se ono u nas u Šibeniku reklo – ‘pati od grandece’, iliti još jednostavnije budi rečeno – živila malograđanština. Naime, u svakome od nas ona pomalo leži, to je jednostavno nekog ‘dopalo’ više, a nekog manje. Nasljedno je svakako, ali ipak su tu značajni i odgoj i okoliš u kojem odrastamo. Možda vam se čini da je u većim sredinama manje izraženo, ali, vjerujte, nije. Tamo se samo izgubi u masi, a u kućama, oborima, ulicama i kvartovima itekako se znade bit stvari.
Mene je Vaše pitanje podsjetilo na jedan davno odgledani film veličanstvenoga redatelja Luisa Bunuela ‘Diskretni šarm buržoazije’, koji nam na izuzetan način govori upravo o tome, iako ipak mislim da naši engleski mladenci spadaju i ovdje ali i u drugu skupinu onih kojima je lova sve u životu. Da samo spomenem jednu scenu iz filma, u kojoj, zato jer je to nobles, domaćini i gosti sjede na zahodskim školjkama u “tinelu” i pričaju, ćaskaju, obavljaju sve što se na školjci obavlja, a kad ogladne, odu u malu prostoriju poput toaleta i tamo skrivečki jedu. E, to je to. Možda nije u direktnoj vezi s pitanjem, ali tu sve počinje. Jednostavno, gube se ljudske vrijednosti, novac postaje bog i onaj tko ga ima misli da ima sve. A u stvari – nema ništa – kaže nam Krnčević.
PRIJE SU VJENČANA BILA LJUDSKIJA…
Što se tiče vjenčanja nekad i sad, Željko misli da je prije bilo romantičnije i ljudskije. Posebice u vrijeme njegovih djedova.
– Više je stvar bila u ljubavi – tako je moj dida babu “faćkao” tako da joj je dugo vremena u svakom điru kad bi se sreli u šetnji na Poljani došapnuo (pošto se zvala Blaženka) “Blažena među ženama!” Njihovo vjenčanje je bilo lijepo, intimno. A drugi dida je na stablu svirao violinu pod babinim prozorom, a vjenčanje je bio todobni tulum u rodbinskom i prijateljskom okružju. Moji roditelji su se u društvu rodbine i prijatelja vjenčali u crkvi i proslavili doma. Moja žena i ja s kumovima i roditeljima u Zlatnoj ribici. Moji najbliži prijatelji isto nisu imali nekakva grandiozna vjenčanja. Sjećam se kako smo jednom mom dobrom prijatelju vezali tave i teče za auto i tako vozili gradom. Nama su ta vjenčanja u stvari bili tulumi na kojima su bili i roditelji. No, zadnjih nekoliko godina to je u stvari postao biznis. Kao što imamo biznis za rođenja i za smrt, tako imamo i za vjenčanja. Cijela jedna industrija. Skupa industrija. I mislim da je u današnje vrijeme to jednostavno postala stvar prestiža. Ali, i mogućnost zarade, odnosno mogućnost mladom bračnom paru da stekne neki mali početni kapital za krenut u novi život. Iako, znam puno ljudi kojima je postalo “tlaka” ići po vjenčanjima. Upravo iz tog razloga što je postao običaj da ‘platiš’ stolicu za onoliko koliko vas ima iz obitelji, a onda još barem 100€. Mnogo ljudi u današnje vrijeme jednostavno to sebi ne može priuštit. A uz to se još i ‘obuć’… Da se ja u ovo vrijeme moram ženit, više bih volio na vjenčanju vidjeti prijatelje, one prave, pa makar ni kune ne dali, nego one iz početka ovog mog razmišljanja – Krnčevićevo je mišljenje.
Na situaciju iz Velike Britanije i mladenku koja je dala mogućnost da se poklon naknadno ‘podeblja’, kaže da on na takvo vjenčanje vjerojatno ne bi bio ni pozvan, a i kad bi, ne bi išao.
– Oni svakako imaju pravo na to, nitko im ne brani. Jer, sigurno je onom kome je takvo pismo poslano bilo jako stalo da bude viđen na vjenčanju upravo tog bračnog para. E, pa onda neka i plati – završava.
Pir radi pira ili para, naši sugovornici su se složili definitivno ne radi ovoga drugoga, ali ‘dok je svijeta i vijeka’ vjenčanja će danas predstavljati unosan posao.
Naslovna fotografija: Nino Stojić
