Profesor šibenskog Veleučilišta Ljubo Runjić već više od desetljeća svoj godišnji odmor provodi na destinacijama koje su iznimno neobične za turiste, a ove godine veljaču i početak ožujka iskoristio je za avanturu po Južnoj Americi. Mnogi su ga zafrkavali da je ‘prethodnik’ predsjednice Kolinde, no teško da je ona zbog protokola i sigurnosti mogla zaviriti na mjesta koja je Runjić obišao u 20 dana. Osam letova, otprilike 40 tisuća kilometara i okvirni plan puta rezultirao je odličnim doživljajima i tempom koje ‘obični’ turisti teško mogu izdržati.
– Prijatelj i ja nismo željeli ići ‘utabanim’ stazama, već smo odlučili istraživati i upoznati sva ona mjesta koja vole lokalci. Interesantno, nedostajalo nam je samo par tisuća kilometara pa da ‘obiđemo’ Zemlju po ekvatoru. Mnogo toga bilo je odrađeno u ‘hodu’, a uz sve doživljaje nismo stigli misliti na umor – počinje Runjić.
Za Argentinu, Čile i Paragvaj štedilo se godinu dana, a u dvadeset tisuća kuna stali su svi letovi, njih čak osam, smeštaj, hrana te suveniri – neizostavni magneti, šalice i vrhunska argentinska vina. Avantura je počela letom iz Splita, kratkim boravkom u Rimu, a onda je uslijedio Buenos Aires te Ushuaia – najjužniji grad na svijetu, samo tisuću kilometara udaljen od Antartike. Kolonija pingvina na Ushuai doslovno ih je ostavila bez daha.
– Zanimljivi su, znatiželjni, dođu do vas i promatraju vas. Međutim, strogo ih je zabranjeno hraniti i jako se pazi na eko sustav – samo 80 turista dnevno može ići na taj otok. Tu dolaze u ljetnim mjesecima, podižu mlade, mijenjaju perje. Bilo je jako fascinantno gledati pingvine na slobodi, a svi kojima sam slao slike s putovanja bili su najoduševljeni baš s pingvinima – kaže Ljubo koji je uživao u ljetnim temperaturama dok je Hrvatska bila okovana snijegom i ledom.
Nakon Ushuaia usljedio je Punta Arenas koji je pun hrvatskih doseljenika, poglavito Bračana. Glavni grad Čilea bio je nova destinacija, a kako kaže grad je europski uređen i dosta jeftiniji nego Argentina.
– Primjerice, kava je u Argentini skuplja nego u Hrvatskoj, nema je nigdje ispod 15 kuna, no recimo, biftek od 400 grama je u restoranu oko 120 kuna, što je ipak jeftinije nego kod nas. Ostatak cijena je trenutno u rangu s Hrvatskom premda svake godine zbog inflacije cijene rastu po 20-30 posto. Ljudi nisu pretjerano druželjubivi, nisam imao dojam da su zainteresirani za strance – kaže.
Čile ga se dojmio, a interesantno mu je bilo što su u Santiagu na glavnom trgu bili isključivo fast foodovi.
– To je nešto nevjerojatno. Oni doslovce ‘udaraju’ samo po hot dogovima, pomfirju i hamburgerima. Prehrana u cijeloj Južnoj Americi je općenito loša, kao da povrća i juhe nikad nisu vidjeli. Kad smo bili na jednom ručku, pokraj nas je sjedila četveročlana obitelj. Naručili su valjda kilo ipo pomfrija, puno majoneze i litre Coca-cole i Fante. Zato kod njih ‘cvjeta’ dijabetes – priča Runjić.
Istočnjaci, Amerikanci, Australci i Englezi najčešći su posjetitelji Južne Amerike, a oduševile su ga i Britanke od nekih 70-80 godina koje su se sa štapovima penjale po dinama u pustinji Atacama, u kojoj već 300 godina nije pala niti kap kiše.
– Duh im je nesalomljiv, to je baš fascinantno. Turisti po Južnoj Americi su inače ili mlađi ili stariji, ove srednjih godina nisam baš imao prilike vidjeti.
U pustinji su razlike u temperaturi velike, noću padnu do –10°C , dok po danu dosegnu 30-35°C. S obzirom da se radi još i o vulkanskom području, učestale su erupcije gejzira koje smo išli organizirano gledati u 5 ujutro kada je termalna aktivnost zbog temperaturnih razlika najveća. Ostatak ove pustinje je naravno samo pijesak i čudesne pustinjske formacije nastale u surovim klimatskim uvjetima. No, vrijedilo je vidjeti i to – pojašnjava.
Nakon Atacame, autobusom su putovali preko Anda, a kada su došli na visinu od pet tisuća metara, disanje je postalo otežano.
– Čak i ja, koji sam sportaš nisam mogao pravilno disati. Osjetio sam kako otežano dišem, a domaće stanovništvo ima jedan trik koji pomaže. Naime, oni žvaču lišće koke koje olakšava disanje na takvim visinama, tako da smo i mi odlučili isprobati. Okus me podsjetio na sušeni lovor list, nema nikakav posebni okus. Također, družili smo se i s ljamama, imao sam sreću, nisu me pljunule. Delicija u tom mjestu su ražnjići od ljame, meso je vrhunsko, s malom količinom masti, a jedan ražnjić košta oko 30 kuna – kaže Ljubo koji je probao i jahanje konjima, a potom je usljedila vožnja autobusom za Paragvaj u trajanju od čak 17 sati. Tada su svi bili zamotani u deke, jer klima u autobusu uvijek radi na najjače.
Iskren je, nije ga oduševio glavni grad Asuncion, a skoro su ih i opljačkali, bolje rečeno, opelješili.
– Taksisti, odnosno lokalci su nas htjeli opelješiti, jer su nam vožnju od par minuta do granice htjeli naplatiti oko 60 dolara. Pregovarali smo, bilo je povika, prijetili smo policijom i na kraju platili oko 30 dolara. Zafrkano je bilo, jer smo u svakom slučaju morali prijeći granicu, a nije bilo organiziranog prijevoza. Prije samog putovanja, upozorili su nas da, recimo, ne zalazimo u neke djelove Buenos Airesa, pa smo se malo više pazili. Također, u Paragvaju postoje favele u koje čak ni policija ne ulazi – pojašnjava.
Neozabilazni su bili i Iguazu Falls, najspektakularniji slapovi na svijetu koji su po veličini drugi, odmah iza Viktorijinih.
– Nalaze se na granici Brazila i Argentine. To je jedna druga dimenzija kad ih usporedimo s recimo Krkom ili Plitvicama. Najveći slap visok čak 80 metara zove se ‘Đavolje grlo’, a od kapljica i vlažnosti koje stvara budeš kompletno mokar čim im se približiš. Učestala pojava su i aligatori te rakuni, ‘mali lopovi’ od kojih je trebalo čuvati ruksake i hranu – priča Ljubo pokazujući pri tom brojne fotografije pomalo zastrašujućih slapova.
Nakon 20 dana, uslijedio je povratak kući, kada je kofer bio čak devet kilograma teži zbog pet boca argentinskog vina i brojnih magneta koje je pripremio za prijatelje i rodbinu.
– Smješno mi je bilo kada smo došli u zračnu luku. Na rendgenskoj kontroli prtljage izgledalo je kao da sam krijumčar vina– smije se Runjić koji kaže da već planira putovanje za iduću godinu. Afričke destinacije sada su mu prve na listi želja, a s obzirom da je ovaj profesor nositelj crnog pojasa u judu, ne sumjamo kako će to biti neka ‘opasna’ destinacija, gdje se ne piju kokteli sa suncobranima.
