– Ono što ja kroz svoj rad želim postići je pokazati svakoj osobi da je lijepa, pokazati joj kako je drugi vide. Svi mi, pod utjecajem reklama s kojih nam se smiješe savršena i fotošopirana tijela, s kojih nas ne gleda realnost već maska, patimo od manjka samopouzdanja. Ja svakoj ženi želim pokazati da je lijepa – započinje svoju priču Iva Đurica, fotografkinja amaterka koja je strast prema fotografiji otkrila sasvim slučajno.
Sve je započelo, priča nam, zahvaljujući Instagramu i ‘igranju’ s mobilnim uređajem. Shvatila je da ‘ima oko’ i da je fotografija nešto od čega se može svašta napraviti. Fotografiranje doživljava kao oblikovanje skulputre, strast koja je svakim danom sve veća i koja joj pruža osjećaj neusporediv s iti jednim drugim.
– Otkad se bavim fotografiranjem, svijet oko sebe gledam kroz objektiv, kroz fotografiju. Priroda i cvijeće je lijepo, da, ali ono što mene posebno zanima je ljudsko tijelo. Život. Ja na svojim fotografijama želim zabilježiti strast, ono što čini čovjeka. Moji modeli nisu profesionalci, to su obični ljudi koji ne znaju nabaciti masku i biti ono što se od njih traži u tom trenutku. Mene zanima da budu oni – priča nam Iva koja je veliki broj komplimenata dobila za posljednju seriju fotografija koju je radila u jednom fitness studiju i gdje nije cilj bio pokazati tijelo i izgled modela, već njihovu strast i ljubav prema onome što rade.
Iva kaže da ona dobra stara koja kaže da je ljepota u oku promatrača stoji i da se veliki broj žena ugodno iznenadi kada vide konačni proizvod, kada vide sebe onako kako ih vide drugi.
Na ženama je naglasak, može se primijetiti, ali razlog leži u činjenici što je ‘jači spol’ manje vičan fotografiji.
– Oni koji bi se htjeli fotografirati, oni su često puni sebe i neće pokazati svoje pravo ja, dok je ona druga skupina presramežljiva – smije se naša sugovornica koja je dugi niz godina živjela u Italiji.
Život vani i kod nas je neusporediv, kaže nam, i naš tempo života i način razmišljanja je puno prihvatljiviji.
– Ekonomska kriza se tamo jako osjetila i mislim da mi ovdje nismo svjesni koliko nam je dobro. Jasno, daleko je to od idealnog, ali ljudi ovdje se još uvijek snalaze, međusobno si pomažu i općenito vlada neka pozitivnija atmosfera. Mi ovdje ne živimo po nekim strogim pravilima, živimo kako možemo. Nemaš za dva automobila, vozit ćeš jedan. U Italiji je to neka vrsta norme – pojašnjavam nam kako ona doživljava razlike između dvije zemlje.
Vidi li u budućnosti fotografiranje kao profesionalnu okupaciju, kaže nam da njezin cilj nije napraviti posao od ovoga.
– Da preciziram, moj cilj je prije svega pokazati osobi kako je drugi vide i na neki način vratiti im samopouzdanje. Fotografiranje ovakvog tipa fotografija sam započela na sebi, jer u životu je najbitnije krenuti od sebe da bi shvatili druge. Moji radovi su uglavnom crno –bijeli jer upravo taj kontrast prikazuje strast, ističe stvari koje se u boji ‘gube’ – objašnjava nam Iva koju posebno veseli pozitvna reakcija ljudi.
Plan za dalje?
Korak po korak, spontano kako je i krenulo.
