Šibenčanka Branka Grubić crta oduvijek. Njezini radovi postaju sve popularniji, budući da se odnedavno nalaze na plakatima za neke kulturne manifestacije i programe. Dana kad je sve to počelo Branka se ne može sjetiti. Olovka i papir, kaže, nekako su joj prirodno završili u rukama, a od tada ih rijetko ispušta.
– Ako ne računamo šablonsku kućicu s crvenim vratima, dva prozora, dimnjakom na zelenoj livadi i suncem u gornjem desnom kutu papira, onda bi moj prvi rad bio portret Charlija Chaplina. Kao dijete je, naime, obožavala njegov lik pa se sasvim logično nametnula i ideja da ga nacrta – kroz smijeh će Branka.
Motivi su joj, kaže, uvijek dolazili prirodno, a tim principom motive bira i danas. Slika samo ono što voli, nastavlja kreativna Šibenčanka koja je s vremenom počela eksperimentirati s akrilom, što je preraslo u pravu strast prema slikarskom stvaralaštvu.
– ‘Sister of the night’ moj je prvi akril na velikom ‘metar za metar’ platnu. Tada sam se zaljubila u slikanje akrilom. To je jedini rad od kojeg se nikad ne ih mogla odvojiti – sentimentalno se prisjeća svoje prve slike.
RADI ONO ŠTO VOLI, A INSPIRACIJA PRONALAZI NJU
– Najbolji radovi nastaju kad upadnem u taj svoj neki film. Koji je to točno film i kako ga drugima opisati, pojma nemam. Samo znam da, kad se taj osjećaj pojavi, ništa važnije na ovom svijetu za mene ne postoji – iskrena je Branka.
Slikarstvo je za ovu mladu Šibenčanku svojevrsni bijeg od stvarnosti, svijet u kojem ne radi ono što mora, već isključivo ono što je veseli. A njezina je velika radost vrijeme koje provodi pred platnom, otkriva samouka šibenska slikarica koju posebno ‘diraju’ glazba, ljudi i emocije. Kad se sve to pomiješa, onda je to prava Branka koja najčešće slika uz Depeche mode jer je njihova glazba, kaže, posebno vizualna.
– Gledam ljude u kompletu. Sa svim njihovim životnim pričama i emocijama. Dakle, slušam i slikam -slikovito nam je to, u svom stilu dočarala talentirana umjetnica koja samostalnu izložbu još nije imala, ali polako radi i na tome.
– Sad već imam dovoljno reprezentativnih slika za složiti tematsku izložbu, ali slikanje je moj svijet u kojem ništa ne moram i ništa nije hitno. Kad bude pravo vrijeme za nešto, osjetit ću to – kaže Branka na kojoj se ne može ne primjetiti da živi u trenutku, što je danas postao luksuz. Neki su njeni radovi već doživjeli javnu prezentaciju putem medija, plakata i promotivnih materijala. Njene se slike tako nalaze na pozadini plakata za koncerte šibenskog pjevačkog društva Kolo na kojima su izveli ‘Carminu buranu’ i obilježili 120. obljetnicu rođenja Jakova Gotovca.
POSEBNA LJUBAV PREMA KOLU
Branka, naime, zajedno sa suprugom Krešimirom već godinama pjeva u Kolu.
– Kolo je moja velika ljubav, a Kolaši jedna velika obitelj. Naravno da u mojim slikama ima i njih. To je jedan sasvim drugačiji svijet od mog slikanja, s glazbom kao poveznicom. Iz velike ljubavi prema toj stoljetnoj instituciji prošle godine smo odlučili malo modernizirati i pomladiti to društvo. Digitalnom komunikacijom i kampanjom ‘115 godina pisme i veselja’ nastojali smo popularizirati zborsko pjevanje među mladima i neopisivo me raduje činjenica da smo u tome zaista i uspjeli – govori Šibenčanka.
Brankini najbliži na nju su ponosni i to joj je najvažnije. Ipak, priznaje da je negativne kritike znaju malo rastužiti, ali nikad obeshrabriti.
– Strah od onoga što bi moglo biti ili strah od onoga što se možda nikad neće niti dogoditi je najveći ljudski neprijatelj. Najgore što čovjek može sam sebi napraviti jest odrediti svoje granice prije nego se uopće pomaknuo s mjesta. Za ono što voliš i što te čini sretnim jednostavno moraš naći vremena i biti spreman na naporni rad ako želiš da isti bude poseban, prepoznat i cijenjen, a ti sretan – rezimira na koncu Branka.
