Tjedan dana do početka 52. međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku (23. lipnja do 7. srpnja), dugogodišnja ravnateljica Jasenka Ramljak otkriva nam je li sve spremno za početak festivala o kojem se početkom godine pričalo kao manifestaciji koja je izgubila značaj među domaćom publikom. Ramljak otkriva zašto je tomu tako, kad možemo očekivati prve kadrovske i programske promjene, te hoće li ostati na mjestu ravnateljice nakon ovogodišnjeg festivala.
Dodajmo i to da 52. festival otvara predstava nastala prema književnom djelu Vesne Parun – ‘Miki Trasi i Džingiskan’, u režiji Ivana Lea Leme, te da probe još uvijek traju u Hrvatskom narodnom kazalištu Šibenik. Također, novost je da će se predstava uživo prenositi na programu Hrvatske radiotelevizije, ta da će se izvesti i dan nakon svečanog otvorenja kako bi je vidjela publika koja nije dio protokolarnog programa, te će se naći i u godišnjem repertoaru šibenskog HNK.
JA SAM ‘CONTROL FREAK’
Ostalo je još desetak dana do početka Međunarodnog festivala djeteta. Možete li reći da je sve spremno?
Kao i svake godine, tako i ove godine nedostaje još tjedan dana za pripreme, ali to je uobičajena pojava. Nadam se da će program biti dobar. Nitko od nas ne gleda vremensku prognozu za taj period. Za nas je to tabu tema. Ali kako smo mi jako dobri ljudi, i kako nas bog voli, vjerujemo da će biti lijepo vrijeme. To je jedina stvar koja nije pod našom kontrolom, a ja sam ‘control freak’ i meni to jako smeta. Uglavnom, sve je spremno, svatko zna što mu je raditi.
Kako ste zadovoljni tijekom priprema, programom? Je li bilo otkazivanja u zadnji tren, kao što je to bio slučaj zadnje dvije godine?
Nemojte izazivati nesreću! Inozemnih prijava je bilo veoma mnogo, ali recesija je svugdje, pa su to uglavnom predstave od dva glumca, a inozemni program se obično odvija na Ljetnoj pozornici, zbog čega je ove godine iz takve ponude bilo teško izabrati adekvatne predstave za pozornicu na otvorenom.
Sad kad ste spomenuli recesiju, kako je ekonomska kriza u globalu utjecala na Festival?
Sponzori su dali manje nego inače, ali u proračunu smo Grada Šibenika, Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Županije šibensko – kninske.
Ove godine MDF financira i Ministarstvo turizma.
Tako je. Ne znamo još u kojem iznosu, ali da. I Hrvatska turistička zajednica. Svima smo veoma zahvalni jer bez njih ne bismo mogli, ali radi se o puno manjim iznosima nego što je bilo proteklih godina, a to je zbog krize.
Početkom godine dosta se pričalo o promjenama unutar Festivala. Hoće li te promjene biti vidljive već sad?
Pa, recimo, da ove godine neće biti većih promjena. Čula sam se s Vladimirom Stojsavljevićem o ideji da se Festival odvoji od kazališta jer mislim da je to dobra ideja. Rekao je da donosi novi Pravilnik i da će se na tome raditi nakon Festivala.
Ostajete li na čelu Festivala nakon što završi 52. izdanje?
Ovo je 52. izdanje Festivala i iz iskustva znam da će se nešto morati mijenjati.
Zanimaju li se inozemna kazališta za MDF?
Ove se godine prijavilo 136 inozemnih predstava. Ne smanjuje se interes stranih kazališta za Festival. Ove nam godine dolazi Ashley Colburn, dobitnica Emmya za dokumentarni film ‘Wow, Croatia’. Ove godine dolazi snimati Festival, što dosta govori o imidžu Festivala u svijetu.
MEĐUNARODNI KULTURNJACI NA OTVARANJU
Međutim, sve se češće govori o opadanju značaja MDF-a unutar hrvatske kulturne sfere.
Tada možemo problematizirati tematiku programa kulture za djecu na nivou Hrvatske, i način na koji to televizija pokriva, pa pitati gdje je nestao dječji program s javne televizije. To je problem. Primjerice, lani je na Festivalu bio najbolji britanski autor za djecu Nick Wood i moja je ideja bila da se napravi jedno međunarodno otvaranje Festivala za koje bi Wood napisao scenarij, a Bill Connor (op.a. poznati skladatelj filmske glazbe) glazbu. To bi bilo super otvaranje Međunarodnog dječjeg festivala. Nick Wood nije mogao vjerovati koliko investiramo, koliko se bavimo kulturom za djecu. Vani imamo puno bolji imidž, nego ovdje.
Vjerujete da će se imidž Festivala na nivou Hrvatske vratiti na stare staze slave?
Veoma volim Festival, pa se nadam da hoće. Zapravo, vjerujem da hoće. Mislim da nije problem u tome što nemamo dovoljno financijskih sredstava, već u medijima. Kod nas, hvala bogu, nema dovoljno skandala i onda to medije ne zanima. Osim toga, problem je u tome što hrvatske predstave koje igraju na Festivalu, nisu premijerne i onda se nikom ne da ponovno pisati o tome.
Što biste rekli, koji je bio trenutak u kojem je Festival krenuo prema dolje?
Domovinski rat je sigurno učinio svoje, bez daljnjeg. Veoma sam ponosna što se Festival uspio održati unatoč tome. Drugi je problem, nažalost, financijske prirode, a njega treba promatrati i u kontekstu tretiranja kulture za djecu. Po meni je žalosno da je omjer novca kojeg Ministarstvo kulture daje nama i Dubrovačkim ljetnim igrama 1:10. S druge strane, ako mi tu djecu ‘ne uhvatimo’ u Šibeniku, neće ih imati ni Dubrovnik i to ni kao izvođače, ni kao publiku. Mi tu djecu odgajamo. Nitko nikada nije napravio analizu o tome da je najveći broj djece na umjetničkim akademijama iz Šibenika, a držim da bi takva analiza bila važna i da bi puno toga govorila. To je utjecaj Festivala. Šibenska su djeca privilegirana, na jednom mjestu gledaju najbolje hrvatske predstave. Druga djeca u Hrvatskoj taj privilegiji nemaju.
