Jedan od dva službena ulaza u Nacionalni park Kornati nalazi se čim brodom prođete otok Žut, no prije nego uplovite u morski svijet iz mašte, a opet toliko stvaran da na koži preko kapljica mora, iglica borovine pa i pogledom prostog oka možete osjetiti svu raskoš prirodne ljepote, susrest ćete stanovnike kornatskog otočja koji će vas oduševiti već pri prvom susretu. Tada ćete biti sigurni da ste na dobrom putu da odmorite dušu i tijelo od utega sive svakodnevice i da barem na trenutak zaboravite da postoji svijet izvan kornatskog krša. Kornati su svijet za sebe, a čaroban spoj divljeg krša i nepredvidljivih morskih strujanja stvara bezbroj priča s efektom iznenađenja ljetne kiše.
ULAZAK U UVALU STINIVA
Čudljivi su ti Kornati – ‘naslage’ kamena, nakupine ‘škrte’ zemlje i tek tu i tamo koja zelena travka ne bi trebale biti toliko očaravajuće, toliko zapanjujuće i predivne u svoj toj jednostavnosti svog postojanja. Ipak, u pravili se dogodi ljubav na prvi pogled.
– Sada idemo vidjeti pticu. Ona se nalazi u uvali Stiniva, u unutrašnjoj strani Kornata – trgne nas iz sna ženski glas netom prije negoli ćemo prijeći granicu iza otoka Žuta i ući u teritorij nacionalnog parka. Željana Šikić zadužena je za Odsjek za prihvat i prijevoz posjetitelja i naš je vodič na proputovanju kroz kornatski arhipelag.
– Uvala je dobila ime jer je veoma stjenovita. Ima jednu veliku stijenu prema moru – upućuje nas Šikić istovremeno informirajući kako se čula telefonom s našim prvim domaćinima. Idemo u posjet braći Lovrić koji nas, iako nisu time oduševljeni, ipak pristaju primiti dokle god će njihova privatnost ostati netaknuta. Pristajemo jer smo do Stinive doputovali na preporuku i to zbog jednog od njihovih, nazovimo ga tako, kućnih ljubimaca. Prije nego što ćemo stupiti nogom na najveći od otoka – Kornat, po kojem nacionalni park nosi ime, uživamo u pogledu na uvalu s jedne strane okruženu bijelim stijenama, a s druge strane brižno je čuva bistro more. Na vezu je već nekoliko privatnih brodova i nekolicina turista blaguje u ljepotama koje pruža Stiniva, a sad im se pridružujemo i mi. Dočekuje nas pjesma cvrčaka, a onda nam prilazi i Milivoj. Predstavio se kao ‘zet’ braće Lovrić. Spremno i bez pogovora prihvaćamo njegovu obiteljsku ulogu, kao i ponovljeno upozorenje da za sve što nas zanima moramo pitati – šefa, kako tepa mlađem Lovriću, Ivanu. Željana ga umiruje riječima da smo dobili usmeno dopuštenje da pristanemo i pogledamo pticu, a on nam ponovno pruža ruku dobrodošlice i uvodi nas u nimalo običan svijet legendarne kornatske braće. Braća Lovrić, stariji Milan i mlađi Ivan, rijetki su stalni stanovnici kornatskog otočja. Slikoviti je to dvojac koji će, ako ste te sreće da se uopće, na preporuku i uz njihov pristanak, vežete na mulu pred kućom, s vama procijediti tek nekoliko riječi. Tijekom godina, odgovaralo im to ili ne, braća Lovrić su postala zaštitni znak Kornata. Iskonski pustinjaci, oba dugih sijedih brada i kose koja im dolazi do pola leđa, na Kornatima žive sa zetom Milivojem Lučićem, našim domaćinom s početka priče, s oko 300 grla ovaca, nekoliko mačaka i magaraca, psom i – Špirom. Tako se, naime, zove ptica koju smo došli vidjeti. Špiro je velik i crn, nimalo tipičan stanovnik kornatskih otoka, pomalo je zastrašujućeg izgleda, te pripada rodu – gavrana. Izgleda opasno, ali to nije. Špiro je ušao u legendu u trenutku kad je prvi put – progovorio. Špiro priča kao čovjek, oponaša zvukove iz prirode i time najčešće živcira psa Luku i obiteljsku mačku kojoj Lovrići nisu nadjenuli ime.
ŠPIRINE ČAROBNE RIJEČI
Drvenim stepenicama penjemo se prema kavezu, stižemo pred pticu, no na početku nas ignorira. Sva Špirina pažnja usmjerena na keks s čokoladom kojim ga hrani djevojčica u našoj pratnji.
– Neće pričati jer zna da imam još hrane u ruci. Ima svoju taktiku. Dok ima hrane, neće ništa reći. Obožava čokoladu – doznajemo od djevojčice kojoj ovo nije prvi susret s najpoznatijim kornatskim gavranom. No, niti nakon što je djevojčica pojela kolačić, ptica nas nije željela počastiti nijednim slovom. Prošlo je dugih deset minuta, nestrpljenje se polako topilo, a vjera da stojimo ispred gavrana koji doista zna govoriti polako se pretvarala u ciničan stav prema samima sebi što smo se dali ‘nasamariti’ povjerovavši u tu priču koja je po svemu mogla biti tek klasična otočka legenda za privlačenje furešta. Potrajalo je to dok se uz drvene stepenice što vode do Špire nije popeo i Ivan. U ruci je nosio iznutrice i kantu vode, a onda ih je sve dao crnoj ptici koje je cijelo to vrijeme spretno pozirala pred objektivom fotoaparata.
– Daj, Špiro! Daj, Špiro! – hrabrio ga je Ivan pružajući mu gastronomski užitak na kojem mu nitko od prisutnih nije zavidio. Griz iznutrica, kap vode i – voila.
– Dobar, Špiro! Dobar, Špiro! – čuo se dubok glas koji je dopirao iz kaveza i gavranovog kljuna.
Špiro je progovorio! Špiro nas je počastio s dvije iste rečenice koliko je, vjerojatno, smatrao da smo zaslužili.
JAČI OD SVIH
– Inače oponaša galeba, druge ptice. Doziva psa Luku pa mu zviždi, zeza ga. Ima deset – jedanaest godina. Nije star. Donijeli su ga kad je bio malen. Valjda je ispao iz gnijezda – prisjeća se ‘zet’ Milivoj. Kako nam kaže, Špiri se sviđa tamo gdje je, ima svoj prostor i tu je, zapravo, svoj na svom.
– Donio sam ga kad je bio ptić. Naučio je malo govoriti, par riječi. Fućka kao kanarinac, cvrkuće, laje kao pas – uvjerava nas Ivan Lovrić, uz tvrdnju da je to zbog toga što je odrastao uz ljude. S obzirom da nije odrastao u prirodnom okruženju, Špiro bi se teže snašao sam u divljini, no to mu ne staje na put nestašlucima koje izvodi.
– Puštamo ga vani da leti, osim kad ima puno ljudi jer nekad zna biti nestašan pa nestaju mobiteli i cigarete. Zna obići Kornate pa nam javljaju da je bio negdje, kao kad dijete nešto napravi. Ali uvijek se vrati. Nikad nije prenoćio vani – pripovijeda nam Ivan. Lovrići se ne boje da se Špiro jednog dana neće vratiti.
– Špiro je jači od sviju. Ne boji se nikog. Atrakcija je za turiste koji ovdje dođu samo zbog njega. Cijeli svijet zna za Špiru – ponosan je vlasnik. I to je jedna od onih priča zbog kojih kornatski otoci nisu samo obična ‘nakupina’ kamena i trave, oni su daleko više od toga. Uvala Stiniva, braća Lovrić i gavran Špiro dokaz su da ništa nije onako kako se čini, te da ponekad naizgled jednostavne stvari mogu skrivati – čarobne priče. Baš kao što je i ova naša.
