Podjela jubilarnih nagrada ljudima koji su ih zaslužili dugogodišnjom vjernošću tvrtkama ili ustanovama nije obveza, ali je u svakom slučaju lijepa gesta poslodavca, koju počesto sadržavaju i kolektivni ugovori. Takvu nagradu, primjerice, predviđa i Kolektivni ugovor Hrvatskog narodnog kazališta Šibenik. Međutim, u toj gradskoj ustanovi, odlukom ravnateljice Nere Gojanović Kljajić jubilarnu nagradu dobila je djelatnica na zamjeni, nakon provedenih nekoliko mjeseci na radnom mjestu na određeno vrijeme, dok su dugogodišnji djelatnici, koji su u šibenskom teatru proveli i do 30 godina kontinuiranog rada svoju jubilarnu nagradu morali tražiti – sudskim putem! Ravnateljica šibenskog kazališta, doznajemo od upućenog izvora, u lipnju 2012. godine djelatnici D.K. (čije ime nećemo otkrivati naprosto zato što u ovom slučaju ona nije donijela spornu odluku) koja je radila kao zamjena dok je dugogodišnja djelatnica bila na bolovanju, zbog napunjenih 25 godina radnog staža, većinom, kako doznajemo, provedenog u privatnom sektoru, isplatila je 2,5 prosječne hrvatske plaće. U razdoblju od siječnja do kolovoza 2012. prosječna neto plaća u Hrvatskoj je iznosila 5.464 kune, što znači da je, odlukom ravnateljice, kazalište djelatnici kao nagradu isplatilo 13.660 kuna, plus davanja koja treba izdvojiti u bruto iznosu.
ŠUPLJI ARGUMENTI
Sve bi to bilo u redu da je D.K. bila zaposlena u kazalištu svih 25 godina, no taj angažman na određeno vrijeme od nekoliko mjeseci bio je njezin prvi susret s tom javnom ustanovom. Istina, u Kolektivnom ugovoru djelatnika kazališta stoji kako se ‘stažem kod poslodavca smatra ukupni radni staž’, što je u potpunoj suprotnosti svrhe zbog koje je jubilarna nagrada i uvedena, ali i u suprotnosti s Kolektivnim ugovorom Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi koji jubilarnu nagradu tretira prema njezinim izvornim svojstvima – kao nagradu za vjernost, te kaže kako se kao ‘staž kod istog poslodavca računa neprekidni staž u javnim službama’. Čak i da je ravnateljica Gojanović Kljajić našla utjehu u ovom pomalo nebuloznom članku Kolektivnog ugovora HNK Šibenik, upitno je da li bi se on ikada mogao primijeniti na nekoga u statusu djelatnika na određeno radno vrijeme. Međutim, čak kada bi i to bilo moguće, svi argumenti u cijelosti gube smisao kada je poznato da je, primjerice, Željko Koloper, poznatiji kao Keke, čovjek koji je jedan od temelja šibenske kazališne kuće, svoju jubilarnu nagradu, nakon 30 godina neprekidnog rada za šibensko kazalište, morao dobiti sudskim putem. Iako nevoljko, na naše inzistiranje, Koloper je potvrdio ovu priču. Pojasnio je odmah na početku kako ta priča seže još iz vremena kad je na čelu kazališta bio ravnatelj Dragan Zlatović, no sudski epilog priča je dobila u vrijeme ravnateljice Gojanović Kljajić.
– Kad sam napunio 30 godina staža u kazalištu, Zlatović je meni i još nekolicini kolega koji su također obilježili velike obljetnice isplatio oko tri tisuće kuna, kao stimulaciju. I tada je na snazi bio Kolektivni ugovor, ali, znate, nikad se nisam pretjerano zanimao za njegove odredbe, nisam množio koeficijente, brojao prekovremene niti ništa slično. Međutim, prije dvije godine šibensko je kazalište zahvatio nekakav sindikalni trend, svako malo bismo čuli kako će netko tražiti jubilarnu nagradu, bubali su se iznosi, pa sam se zapitao kako to svi dobivaju toliko, a mi tek 3.000 kuna – prisjeća se Koloper. Navodi kako je informaciju tražio od Jelke Kljaković, predsjednice Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi iz Splita, koja mu je objasnila kako je jubilarna nagrada stavka kolektivnog ugovora, te kako se treba obratiti ravnatelju kazališta, a u tu je fotelju u međuvremenu sjela Nera Gojanović Kljajić.
ŽALILA SE NA PRESUDU
– Ravnateljicu sam najprije zamolio, pa sam joj napisao zahtjev za isplatu jubilarne nagrade, no ništa nije odgovarala. Na moje inzistiranje kazala je kako su iz šibenske gradske uprave poručili da nema nagrade, te kako jedino mogu istu pokušati ‘izvući’ sudskim putem. Pisao sam Gradu i predložio kompenzaciju, budući da sam u to vrijeme imao priličan iznos neplaćenih računa prema gradskim komunalnim tvrtkama, no to su odbili. Nisu mi ostavili nijednu mogućnost, osim da podnesem tužbu na sudu i to sam, uz savjet Jelke Kljaković i učinio – kazao je Koloper. Spor je dobio na prvom stupnju, na Općinskom sudu u Šibeniku, međutim ravnateljica Gojanović Kljajić, umjesto da popusti, podnijela je žalbu na presudu. Koloper je ipak spor dobio u drugom stupnju i jubilarna nagrada mu je isplaćena, a kazalište je snosilo trošak spora.
– Nakon svega ovoga mogu kazati da je trebalo samo malo dobre volje od strane čelnih ljudi da bi se ovaj problem riješio, bez suda i dodatnih troškova – zaključuje Koloper. Nažalost, kako doznajemo, Koloper nije jedini dugogodišnji djelatnik šibenskog kazališta koji je jubilarnu nagradu morao tražiti sudskim putem. Još dvoje djelatnika tužilo je kazalište, ali su spor izgubili zbog činjenice što nisu kontinuirano radili u kazališnoj kući ili javnoj službi. Što nije niti djelatnica s početka priče, pa je nagradu zaslužila za svega nekoliko mjeseci rada. Na koncu, valja se samo zapitati – čime je djelatnica zaslužila toliku naklnonost, a koju u sve ove godine, nisu uspjeli zavrijediti ljudi koji su, ma što itko mislio o tome, odgojili i održali šibensku kazališnu kuću.
Babačić otišao bez oproštaja
Koliko šibensko kazalište skrbi o svom kadru svjedoči i sljedeća priča. Dugogodišnji glumac šibenskog kazališta Anđelko Babačić, nakon što je 50 godina proveo na šibenskim kazališnim daskama, 2011. godine ostao je bez zaslužene proslave za umirovljenje. Iako je u svim kazališnim kućama prešutan običaj da se nakon dugogodišnjeg rada, a pred umirovljenje, s djelatnikom prigodnim druženjem oproste njegove kolege, šibensko kazalište nije uzelo za shodno da na bilo koji način Babačiću oda poštovanje.
