Inače prostorija puna knjiga izaziva osjećaj divljenja, strahopoštovanja, ali ne i ona koju nam je pokazao fratar Mate Topić. Iza zelenih vrata koja vode u unutrašnjost franjevačkog samostana Sv. Lovre na Gorici u Šibeniku, krije se blago jednog naroda, a njega doslovno izjedaju – crvi. Ljudi često kažu da ono što nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo. Stoga, ako uzmemo u obzir točnost te tvrdnje, slobodno možemo kazati da dijelu šibenske povijesti prijeti nestanak. Vidljivo je to iz arhiva samostana sv. Lovre.
– Jedan od drastičnih primjera da su arhivi u neprikladnim prostorima je arhiv sv. Lovre. Zamislite tri prostorije veličine manje od prosječne, niskog stropa i zamislite knjigu na knjizi, zapravo desetke kamiona knjiga, rukopisa, zapisnika, troškovnika, svega mogućeg. Sav taj materijal, vrijedan materijal je živo meso, jedu ga crvi i on propada – živopisno je opisao Božidar Grga, predsjednik Organološkog društva ‘Organum’ koje stoji iza Orguljaške ljetne škole koja se, pak, već godinama brine o arhivskog građi šibenskih sakralnih objekata.
ARHEOLOŠKA RADIONICA – STIDLJIVA ‘DIVOJKA’
I ove će godine Orguljaška ljetna škola na čelu s voditeljicom Snježanom Miklaušević – Ćeran iz Zagreba, u sklopu arhivističke radionice, sređivati krhku papirnatu građu na kojoj je zapisana povijest rađanja jednog naroda.
– Mislim da je u svijetu malo zemalja poput Hrvatske u kojoj su arhivi zapušteni, pa je volumen arhiva sveden na četrdeset posto onoga što bi zapravo trebao biti – upućuje Grga, dajući do znanja da svojedobno ni Grad Šibenik, ni Konzervatorski odjel u Šibeniku nisu iznašli mogućnosti da prikupe dvadeset tisuća kuna, koliko košta dezinsekcija jednog arhiva. Zapuštenost arhiva Grga pripisuje maćehinskom odnosu države, odnosno Ministarstva kulture prema istom, inertnosti vlasnika koji kad su bili u mogućnosti zaštiti građu, to nisu učinili. Kaže kako arhivistička radionica pri Orguljaškoj ljetnoj školi, ili kako je on naziva stidljiva ‘divojka’, potiho djeluje već petnaest godina.
– Mogu se pohvaliti da smo zahvaljujući dr. Miklaušević za četiri – pet godina sredili arhive crkve Gospe vanka grada. Kad smo katalogizirali, njihova je provincija to izdala kao knjigu. Kad smo prvi put ušli u tu prostoriju, to je bio ‘živi’ nered, hrpe papira, knjiga. Tri smo dana skidali prašinu – prisjeća se Grga, a ništa bolja slika nije ni dok gledate u četiri gola zida samostana sv. Lovre i knjige, papire, spise koji se nalaze razasute po podu, na propalim drvenim policama, u kutijama, ispod zida išaranog grafitima i kraj prozora bez stakala.
– Tamo imate svega. Koliko se sjećam, prije negoli je samostan sv. Lovre renoviran, gvardijan je bio fra Stanko Bačić koji se bavio znanstvenim radom na području povijesti. Pokazivao mi je arhiv koji je tada bio u različitim sobičcima. Među stvarima nalazila se i bosanska ćirilica, bosanćica. Tu su bili dnevnici, knjige, računi, sjednica Kaptola. Bio je jedini specijalist za stare rukopise. Kod njega sam pronašao vrijednu knjižicu iz 16. stoljeća s kompozicijom jedne časne. Nju je neki Vice Bujas vjerojatno dao crkvi sv. Križa. U sebi sadrži jako teške partiture za glas i čembalo ili orgulje. Dao sam je čovjeku da je transkriptira, donio je notni zapis i danas se to izvodi. Pitaj boga što se tamo još može naći – zamišljeno će.
UVJETI ODRŽAVANJA – NIKAKVI
Fra Mate Topić koji nam je otvorio vrata i uveo nas u svijet koji propada daleko od pogleda šibenske javnosti, složio se da su uvjeti u kojima ti arhivi stoje – nikakvi, dodajući da je šteta prepustiti ih zubu vremena, no bez financijske podrške malo se toga može učiniti.
Do početka ekonomske krize Ministarstvo kulture godišnje je izdvajalo deset tisuća kuna za sanaciju arhiva. Iznos koji je nedostajao svojim bi ‘kanalima’ pronalazila Orguljaška ljetna škola. Jedan dio arhiva uspio se otrgnutu zaboravu i zubu vremena, a ono što je ostalo – čeka bolja vremena.
– Vjerujem da će se i to u dogledno vrijeme srediti, ali tada će šteta biti veća jer crvi ‘pojedu’ papir svaki dan i stalno se množe – apelira Grga.
