U plavom salonu je servirano – prve su riječi koje je legendarni šibenski glumac, Špiro Guberina, prije više od pola stoljeća izgovorio na daskama Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku. Pedeset godina kasnije, Guberina je dobitnik Nagrade ‘Vladimir Nazor’ za životno djelo koju dodjeljuje Republika Hrvatska, a unatoč poznim godinama i umirovljenju, i dalje ne odolijeva glumačkom pozivu. Nakon što je serija ‘Larin izbor’ osvojila gledatelje diljem Hrvatske i inozemstva, sprema se i filmska ekranizacija u kojoj manju ‘rolu’ ima i šibenska glumačka ikona. Šibenski teatar nekoć i sad, Festival djeteta koji ovu glumačku legendu prati kroz karijeru i plaža u rodnom gradu, samo su neke od tema kojih se dotaknuo poznati Strikan.
LAV SKRAČIĆ – STRAH I TREPET
Što Nagrada ‘Vladimir Nazor’ za životno djelo znači jednom glumcu, posebno kad se dobije za života?
Imao sam sreću da sam oko sebe imao dobre ljude koji su me vodili kroz taj posao. Kao Dalmatinac, Šibenčanin malo sam lijen, pa me trebalo poticati na rad. Zato su mi u karijeri jako pomogli Branko Gavella i Kosta Spajić koji su bili odlični pedagozi. Imao sam sreću da sam u to vrijeme dobio i angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Možda mi je najviše pomogao Kosta Spajić koji je znao da sam lijen i koji je znao da me treba tjerati kao životinju. Naučio me da ničega nema bez rada, naravno, uz uvjet da posjeduješ i talent. Međutim, prvi koji mi je pomogao da steknem radnu naviku, još u šibenskoj gimnaziji, bio je profesor iz fizike, Lav Skračić. Bio je strah i trepet. Kasnije, kad je taj profesor već bio u mirovni, sreo sam ga na Poljani i rekao sam mu: ‘Profesore, vama prvom moram zahvaliti što sam stekao radne navike’.
Mislite da današnji profesori više nisu dovoljno čvrsti da tjeraju učenike da daju više od sebe?
Pa, pravo da ti kažem, ne znam. Da sam ja danas mladi glumac, ne znam kako bih se snašao. Nisam siguran da li netko vodi računa o mladom glumcu i njegovom razvoju, ili ih se odmah baca u vatru, u te sapunice. Mislim da nema pedagoga koji se njima bave. Danas se sve radi površno, čak ni u kazalištu više nema pravih učitelja.
Kako komentirate Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku?
Veoma mi je drago da se kazalište ‘budi’ s ovim novim predstavama. Vidim da se ozbiljno radi. Mislim da nemaju dovoljno sredstava da to bude i bolje, ali tako je svugdje. Dobili su status narodnog kazališta, ali nemaju dovoljno ‘para’ da angažiraju stalne glumce. Nemaju svoje, pa moraju ići na goste. I to je dobro jer su napravili jednu lijepu predstavu Bartolda Brechta, ‘Pir malograđana’. Vidim da se ozbiljno radi, ali i da ima rezultata. Imao sam sreću što sam bio gimnazijalac u zlatno doba šibenskog kazališta. Kazalište je imalo stalni glumački ansambl, operetu, orkestar i tu sam se prvi put ‘zarazio’ kazalištem. Zavolio sam glumu, uživao sam u predstavama, imao sam poticaj i zbog toga kako su me tesali vidio sam prave vrijednosti. Prva ‘zaraza’ glumom dogodila se upravo u Šibeniku. Plus toga, tada je bio veoma razvijen amaterski život. Bio je tu profesor Ivo Livaković i naša mecena Jelka Bučić u čijem smo se parku okupljali. Volio sam navečer ići na te probe, igrale su se male komedije.
Mislite li da šibenskom kazalištu nedostaje baš sve što je nekoć imalo?
To je bio period kad su ljudi bili povezani s kazalištem, kad su osjećali potrebu za kazalištem. Sad je drugo vrijeme pa ljudima kazalište dođe kao teret, kažu sami sebi: ‘ajme, sad još i u kazalište moram ići’.
Vi se još niste umorili od glume?
Nipošto. Cijeli sam život proveo igrajući se. Mogu reći da sam veliko dijete. I dan danas se igram. Evo, u posljednje sam vrijeme skratio boravak u Šibeniku jer moram u Zagreb snimiti sinkronizaciju za film ‘Larin izbor’. Glumim ribara, imam malu ulogu. Veseli me svaki dio posla jer sam entuzijast i volim raditi. Obično svi pitaju kako mi se dade u ovim godinama, ali volim biti s mladim ljudima i baš sam upoznao mlađu generaciju glumaca. Svi su oni mladi, lijepi i talentirani.
Što kažete na nova glumačka imena iz Šibenika?
Jako su talentirani i veoma je važno da su veliki entuzijasti i ljubitelji glume. Čujem da će mali Jakov Bilić diplomirati ovih dana i veoma mi je žao što neću biti tu jer pratim njegov rad. I mala Franka Klarić je jako talentirana, što je pokazala. Dobro je da kazalište ima i Orijanu Kunčić. Jako mi se dopada kao glumica. Vidio sam je. Vidim da su svi oni jako temeljiti. Mislim da je Šibenik plodno tlo, ako se pametno iskoristi. Režiseri dolaze, rade predstave, a tako će i glumci stasati. Ima nade za Šibenik. Rade se dobre predstave, a ponovno će raditi još jedan poznati Šibenčanin, Zoran Mužić, ne znam što točno, ali važno je da se kreće u dobrom smjeru. Uz dobri vjetar možemo daleko dogurati.
FESTIVAL DJETETA I JA ZAJEDNO SMO RASLI
U tijeku su zadnje pripreme za 52. međunarodni dječji festival. Taman toliko godina radnog staža imate, ako se ne varam.
Tako negdje sam i ja počinjao. Prvi i jedini moj angažman u šibenskom kazalištu bio je 1958. godine, tako da smo festival i ja odrasli skupa. Tada je nastao i šibenski festival i Hrvatska televizija, tako da je to bio dosta dobar splet okolnosti. Bio sam čest gost na MDF-u jer sam dosta toga radio za djecu. Volim doći, ali posljednjih nekoliko godina nisam tu, pa dođem na samo nekoliko zadnjih dana festivala.
Možete li povući paralelu između Festivala djeteta nekoć i ovog u novije vrijeme?
Sve je to isto. Možda sam malo nostalgičan prema tom vremenu, ali ima nešto u onoj staroj: ‘koliko para, toliko muzike’. U počecima je na MDF-u vladao veći entuzijazam. Sad se to već pomalo ‘štanca’. Svake godine sve je uvijek isto, a čini mi se da su i sredstva manja. Nije dovoljan samo entuzijazam, dobro bi bilo da je to i vizualno privlačno. Prije su se djeca družila jer su grupe koje su dolazile ostajale dan – dva pa su se sudionici družili s djecom. Sve to daje jednu ‘aromu’ festivalu, ono nešto festivalsko. Najgore je to što večeras odigrate predstavu, sutra ujutro već morate ići dalje, pa nitko nikog ne vidi.
Podržavate li ideju da se treba promijeniti rukovodstvo festivala?
U to ne bih ulazio. Do nekih promjena treba doći, ali treba i sredstava. Ako je riječ o jednom međunarodnom festivalu, onda to mora biti na nivou, predstave se ne mogu raditi bez novca i ne bi se smjelo dopuštati da vam gostuju svjetske predstave koje danas dođu i odmah sutra odu. Ne bih htio kritizirati, ali sigurno je da se može bolje i da se nešto treba mijenjati.
Mislite li da je šibenski Međunarodni festival djeteta izgubio na značenju u Hrvatskoj?
Svake godine je više – manje isto, pa je možda došlo do zasićenja. Radi se toliko da se odradi. Takvo je moje mišljenje, no ne mora biti tako. Možda mlade snage pomognu ‘rasplamsati’ festival. (sk)
Ako me želite vidjeti u kostimu, dođite na Jadriju!
Šibenik je u iščekivanju otvaranja prve gradske plaže. Znamo da imate vikendicu na Jadriji, no hoćete li ‘baciti’ jednu ‘banjadu’?
Ne bih. Glupo je da se sad idem kupati u Šibenik. Ne bih želio takve nastupe. Ne bih htio da me ljudi u gradu vide u kostimu. Ako hoće netko, neka dođe na Jadriju. Tamo mi je blizu i tamo je moja generacija. Iako me moji pitaju kako mi se da kupati, a ja im govorim: ‘kako neću kad mi je more blizu’. Ali da sam u gradu i da moram ići na kupanje na Jadriju, ne bih išao jer to je onda oblačenje, pa svlačenje, pa tamo brodom pa opet nazad… A ovako, kad mi je vruće, odem u more, ‘batrljam’ se nogama i rukama, i plutam.
