Prošle godine na šibenskom području život su si oduzele čak 22 osobe! Tragične vijesti o suicidima u šibenskoj javnosti pojavljivale su se, nažalost, prečesto što dokazuje i statistika. Lani je život u Šibensko-kninskoj županiji oduzelo više osoba nego u proteklih pet godina, čak dvostruko više nego u 2013. i 2014. godini!
2010.godine na našem je području samoubojstvo počinilo 16 osoba, 2011. godine 11 osoba, 2012. godine 18 osoba, 2013. i 2014. godine 12 osoba, a 2015. godine 22 osobe.
Ruku na sebe u 2015. godini podiglo je šest žena i 16 muškaraca. Što se dobnih skupina tiče, jedno je samoubojstvo počinjeno u dobi između 26 do 35 godina života, po sedam suicida počinjeno je u dobnim skupinama od 36-50 te 51-65 godina, a život si je oduzelo i šest osoba starijih od 65 godina.
Od 2010. do 2015. godine u Šibensko – kninskoj županiji život si je oduzela 101 osoba, a u istom razdoblju pokušaja samoubojstava bilo je 196. Radi se o alarmantnim brojkama, pogotovo kad se u obzir uzme činjenica da je od ukupnog broja pokušaja samoubojstava, odnosno 196, samo u 2015. godini bilo čak 46.
Pokušavajući doći do stručnjaka koji bi prokomentirao činjenicu da se u razdoblju od šest godina skoro četvrtina pokušaja samoubojstava dogodila u 2015. godini, naišli smo na zid.
Policija vodi evidenciju o broju i načinu izvršenja suicida, dobnoj skupine i spolu počinitelja, međutim, uzrocima se ne bavi. Glasnogovornica Marica Kosor pojasnila je da je to moguće jedino ako je osoba koja je počinila suicid ostavila oproštajno pismo ili nešto slično te da taj posao ne spada u domenu djelovanja policije. Pokušali smo i na odjelu psihijatrije Opće bolnice Šibenik, gdje nam je voditeljica odjela, dr. Vlatka Novak pojasnila da se u Šibeniku nitko ne bavi ničim takvim.
Stoga smo se uputili na zagrebačke adrese – kontaktirali smo HUPS – Hrvatsku udrugu za preveneciju suicida iz koje su nas uputili na Centar za krizna stanja i prevenciju suicida, međutim ni tu nismo dobili odgovor. Uslijedila je klinika za psihološku medicinu KBC Zagreb, a naposljetku psihijatrijska bolnica Vrapče. S jednog telefonskog broja upućivali su nas na drugi, ali od nikog nismo mogli dobiti stručan komentar.
NE MORA SE RADITI O DUŠEVNIM BOLESNICIMA
Pihijatrica dr. Vlatka Novak pojasnila je da kad govorimo o profilu osoba koje su počinile suicid ili su ga pokušale učiniti, nije neophodno da se radi o duševnim bolesnicima. – Može se raditi o jako nesretnim osobama kod kojih postoji depresija, ranjive su, proživljavaju posebno intenzivan stresni period, došle su u fazu kad više nema nikave nade i kad je osjećaj beznađa i bezizlaznosti u potpunosti prevladao u njihovom psihičkom funkcioniranju, razmišljanju i ponašanju – kaže dr. Novak. Postoje i osobe koje su počinile suicid pod utjecajem slušnih halucinacija, ili bolesnih misli, primjerice, da više nisu vrijedne življenja ili zbog iskrivljene percepcije realiteta.
– Često je i alkohol dodatni faktor rizika jer pod djelovanjem alkohola ponašanje postaje rizičnije. Životni problemi s kojima se suicidalne osobe susreću najčešće su financijske prirode, problemi na poslu, u obitelji, braku, školi, ili gubitak drage osobe. Samoća i osjećaj usamljenosti su često pokretač suicidalnih ideja. Ipak, netko tko je psihički ranjiviji može intenzivno proživljavati manje probleme, a netko će ostati stabilan i u težim životnim situacijama. Zajedničke karakteristike suicidnih pacijenata su osjećaj beznađa, depresivno raspoloženje, nemogućnost da se suoče sa životnim problemima i da ih riješe, niska razina samopoštovanja, više su preokupirani sadašnjošću i trenutnim problemima, a manje razmišljaju o budućnosti, sebe doživljavaju u negativnom svjetlu – kaže dr. Novak.
Dr. Novak objašnjava da je svako razmišljanje o suicidu ili pokušaj suicida poziv u pomoć. – Neke statistike pokazuju da od deset osoba koje počine suicid, osam ih je na neki način to najavilo. Svakog takvog pacijenta moramo ozbiljno shvatiti i pristupiti mjerama liječenja psihofarmakološki i psihoterapijski, a treba uključiti i obitelj koja je neophodna podrška u takvim slučajevima. Najčešće se pomoć potraži nakon pokušaja samoubojstva, i to obično na inicijativu obitelji, jer se uvijek radi o medicinski urgentnim slučajevima. Same osobe dođu potražiti pomoć ako su prepoznale u sebi taj suicidni faktor i ako su se uplašile vlastitih razmišljanja o smrti – kaže dr. Novak.
– U tretmanu i razgovoru sa suicidnom osobom pratimo neverbalne i verbalne znakove, a vrijedne informacije dobijemo i od članova obitelji. Saznajemo o motivima, interesima, uzrocima suicidnih misli i strahovima. Raspitujemo se je li bilo i ranije pokušaja suicida ili suicidnih ideja. Rijetko kad se suicid počini ili pokuša počiniti bez prethodnih znakova koje bi mogli najprije prepoznati ukućani, npr. povlačenje od prijatelja, promjene u ponašanju, problemi sa spavanjem, gubitak interesa, razmišljanje o smrti i umiranju. Važne su i direktne rečenice kao ‘neće ovo još dugo trajati, znam ja što ću napraviti, okončati ću ja to, nema smisla ovako dalje, ništa više nije važno, ne želim vam više biti teret’ i slično. Ako je bilo ranijih pokušaja suicida onda je rizik veći, a i brže se detektira suicidalnost pacijenta – zaključuje dr. Novak.
