Nastavljam s izazovima modernih obitelji. Ne, pod tim “moderni” nisam mislila u smislu istog spola, jer devijacije su iznimke koje samo potvrđuju pravilo, nego bih se pozabavila činjenicom da se svaki četvrti brak u Hrvatskoj raspada.
Ne možemo tu činjenicu pripisati ni siromaštvu i lošoj ekonomskoj situaciji, jer u bajnim zemljama razvijenog Zapada stopa razvoda još je i gora.
U čemu je onda problem? Rekla mi je jednom jedna mudra baka: “Ćerce, kad bi se prije nešto razbilo, gledali smo kako to popraviti, a nismo odmah bacali u smeće.“
Ispada da nam brak traje koliko i garancija perilice za rublje. Karikiram, ali i nisam daleko od istine.
Argumenti onih koji objašnjavaju zašto se toliko ljudi razvodi je veća emancipacija žena, u smislu da ne mora trpjeti muža nasilnika, no činjenica jest da ljudi u golemom postotku nisu zlostavljači.
Pa što onda ne štima s našom generacijom? Puna su nam usta tolerancije, mislim da nema upotrebljavanije riječi od nje ovih dana, no mi – uopće nismo tolerantni. A najmanje prema bračnom drugu, kojem smo se obećali u onom dobru, ali kao da onaj drugi dio „u zlu“ selektivno zaboravljamo.
Dok je sve lijepo i ružičasto, leptiri plešu valcer u trbuhu, mislimo – ovo će trajati vječno. I duže od toga. Problemi nastaju kad se blistava ženica pretvori u grintavu trudnicu kojoj se baš jede sladoled u ponoć, a mužić iz snova postaje kombinacija Stallonea i Schwarzeneggera (istini za volju jedino kad igra Playstation) a u praksi se to svodi na mačistički: E, baš neću!
Riskirat ću da me strpate u one katotalibanske ladice, no ponekad žalim za vremenima kad su određene poslove radili muški, a određene žene. Znam i ja cijepat drva, ali ne želim. Znao bi i moj zakoniti skuhati pašticadu, al’ moja je bolja. Ja želim gledati ljigavi ljubić i plakati s mužićem, a on želi gledati akciju od koje mene hvataju grčevi od smijeha.
Problem je u tome da svi mislimo da smo sposobni za sve, a nismo. Biologija nas je učinila različitima.
Tako ću ja cendrati trudna na kauču i mazati se uljem protiv strija, a on će otići u šumu i ubiti jelena za večeru. Ili krmiće iz Kauflanda, shvatili ste poantu. Ja ću biti sretna jer neću dobiti strije (ili u najboljem slučaju žgaravicu), a on će kao pravo muško donijeti meso i kao pravi hranitelj obitelji zahrkati čim se najede.
Međutim, to još nisu pravi problemi. Kad se rodi dijete, u velikoj većini drečavo (osim ako ste sretnici, a takve još nisam upoznala ili dobro lažu), prištekano na mamu 24 sata na dan, kreću prave trzavice. Ti ne znaš kako mi je, to dijete je non-stop na meni, ne mogu se otuširati, ne mogu se naspavati. Muž ne zna kako bi reagirao jer pod broj 1: žena je u pravu; pod broj 2: krmići iz Kauflanda više ne rješavaju problem jer od svinjetine beba dobije grčeve te broj 3: oprostite dame moje, željele ste emancipaciju i otarasile se dosadnih svekrva, pa o dugim kupkama i izlascima na romantične večere u dvoje… u dogledno vrijeme… možete samo sanjati. Prednost baka je da čuvaju djecu. I kuhaju ručak. I peru suđe.
E sad, šalu na stranu. U doba najveće globalne komunikacije ne komuniciramo dovoljno. Ne razumijemo se u tom smislu da ne poštujemo one temeljne razlike: muško–žensko. Nisu muškarci čudovišta koja ne žele primiti ili ne daj Bože okupati svoju potomčad, problem je vrlo često (priznajte, žene!) što, kad se i odvaži, slijede opaske: Pazi, voda je prevruća. Krivo ga držiš! Ulazi mu šampon u oči! Prejako ga trljaš ručnikom! Ma daj ga meni!
Ako želimo da nam naši zakoniti sudjeluju, potrebno je ponekad i pregristi jezik. I kad ti oči ispadnu od muke jer se dijete zacrveni i uđe mu šampon u oči, a ti onako milozvučno reci: Ma super ti ide, rođen si tata! A poslije vrištite u jastuk, ako je već takva potreba.
Previše kritiziramo jedni druge, previše si tražimo mane, umjesto da se svakog dana pokušamo prisjetiti zašto samo izabrali/e baš tu osobu za sebe.
Umjesto da od muškaraca tražite da postanu žene i pogode što mislite, i umjesto da od žena tražite da postanu muškarci koje kao kraljice multitaskinga rade deset stvari istovremeno, pokušajte drugačijim pristupom.
Žene, prihvatite i zavolite svoju ženstvenost. Muškarci, prihvatite i osvijestite svoju muževnost.
Stvoreni ste, od Boga ste stvoreni da budete par. Ne isti, već različit, i kompatibilan u toj svojoj predivnoj različitosti.
Nema ljepše stvari za ženu od majčinstva. I koliko god vam bilo teško, imajte na umu svake sekunde da vam dijete postaje sekundu starije, i da ćete vrlo skoro, prebrzo, s nostalgijom pričati o danima kad su bili tako mali, nevini i slatki. A vi ste bili tako ljuti!
Nema ljepše stvari za muškarca od očinstva. Biti nekome zaštitnik, gledati u oči svog djeteta i vidjeti bezuvjetnu ljubav, ljubav koja pomiče granice za koje smo mislili da postoje, a one se šire i šire… i nemaju kraja.
Nastojte razumjeti svoje žene. Biti majka istovremeno je i predivno i teško. Budite im podrška, pomoć i snaga kad je njima nedostaje.
Nadopunjujte se… Gdje počinje jedno, tu završava drugo. Poštujte se. Budite prijatelji, budite jedno drugome prva osoba kojoj ćete povjeriti neku vijest, ma koliko beznačajna bila. Te male stvari produbljuju odnos i čine nas jedne drugima neophodnima. Šaljemo si poruku: Važan/važna si mi. Možda bih bez tebe mogao preživjeti dan, ali taj bi dan bio jadan. Falila bi mi ti. Falili bismo si mi.
Svi problemi, vjerujte, osim onih najekstremnijih situacija proizlaze iz naših nerealnih očekivanja. Kad prihvatimo, ali zaista prihvatimo svoje razlike, stvorili smo temelj za uspješan brak.
I zadnje, no ne najmanje važno – hodite s Bogom. Sjetite se dana kad ste zajednički stavili ruke na raspelo i rekli: Obećajem. Jeste li vi osoba koja krši svoja obećanja? Ako niste, zašto ih kršite u tom smislu? Neka vam Bog bude na prvom mjestu, i kunem vam se svime što mi je najvažnije na ovom svijetu – brak će uspjeti.
Nikolina Nakić | Bitno.net
