Rad oslobađa, rekli bi stari, mudri ljudi. U vremenima recesije kad sve više ljudi ostaje bez posla i kad se svaka kuna s osobitom pažnjom prevrće po rukama, postoje i oni koju su odlučili odagnati depresivne misli i, uz malo mašte, osigurati svoju bolju budućnost. Uz malo kreativnosti, akrilnih boja, drva, jute, gline i stakla, neki su kreativci sa šibensko-kninskog područja stvorili proizvode razne namjene kojima danas konkuriraju na tržištu. Osim što se zabavljaju redeći ono što vole, unovčili su svoj hobi. Dok su jedni ostali na kućnoj radinosti te se samo povremeno prezentiraju na sajmovima, drugi su otišli korak dalje i u vrijeme krize riskirali otvarajući male obrte.
ŽIVIM SVOJ SAN
– Cili život imam san otvoriti nešto svoje i, evo, prošle godine sam, unatoč krizi, to i učinio. Obzirom da sam s prijateljem vodio jednu konobu koja je bila puna detalja naše kulturne baštine, skužio sam da upravo naša povijest promovira Vodice i tako je krenulo. U vremenu ekspanzije kineske robe, odlučili smo turistima ponuditi originalan i autentičan suvenir – priča nam Marko Juričev Martinčev, koji je sa suprugom Teom pokrenuo obrt ‘Moje misto’. U izradu suvenira nije krenuo sam, već je u svoju priču uključio mnoge. Od nekoliko starijih žena pokupio je minijaturne replike originalne muške i ženske nošnje, vodički garoful te spare (op.a. jastučić koji su žene stavljale na glavu prilikom nošenja tereta), savjete je tražio i od članica Kulturne udruge ‘Vodiške perlice’ koje su prepune priča i običaja, a za pomoć se obratio i muzeju Antičkog stakla u Zadru jer baš u blizini Vodica postoji jedno neiscrpno arheološko nalazište. Među njegovim suvenirima ima i minijaturnih skulptura vodičkih žudija te replika boca u kojima se nekada čuvalo vino, ulje…
– Replika 2.000 godina starog staklenog vrča po našem je mišljenju vrijedan suvenir koji sam priča priču, a Žudiji turistima govore: ‘dođite za Božić ili Uskrs u Vodice, bit će zabavno’ – dodaje Marko, inače član klape Bunari i ‘buzdobaj’ ili glavni zapovjednik Vodičkih žudija. Posebnu pažnju, pak, privlače male i velike ribe od palminog drveta, koje također izlaze iz male kreativne radionice Juričeva-Martinčeva. Tu su morski psi, škarpine, šampjero, pauk, ali i drugi stanovnici Jadrana.
MEDITERAN I PALME
– Palmino drvo je izrazito lagano, a da bi se obradilo treba ga i po nekoliko godina sušiti. Tako smo spojili obilježja našeg Mediterana – palme, kojih u Vodicama ima puno, i
ribe. Naravno, dok oblikujemo ribe, malo im povećamo glavu ili zube zbog efekta – zaključuje ovaj svestrani Vodičanin.
Samo nekoliko kilometara dalje, u Zatonu pored Šibenika, umirovljenik Marinko Rogulić i njegova nezaposlena kćer Inka Birkeš izrađuju vesele pločice koje krase dječje zidove diljem Lijepe Naše.
– Poigrali smo se šperpločom i akrilnim bojama poput djece, i maštom stvorili nešto za što nismo ni sami vjerovali da će upaliti. Na svaku smo ispisali pozitivne poruke o prijateljstvu, ljubavi, djeci i roditeljstvu, kako bi bar malo razveselili ovu tmurnu svakodnevnicu – poručila je Inka Birkeš. Svi njihovi radovi su unikatni i vrlo jeftini, doslovno dostupni svakom džepu.
– Kriza je i ne možete očekivati od ljudi da će moći kupiti skupocjene poklone, pa smo im za ovo predblagdansko vrijeme odlučili ponuditi nešto jeftino i veselo – zaključuje Inka. Novca za otvaranje galerije ili darovnog dućana otac i kći nemaju, stoga sve što nastane u kućnoj radionici u Zatonu, prodaje se po štandovima na sajmovima.
– Putujem od sajma do sajma. Ove godine sam bila od Splita, Sinja, Crikvenice, Bakra, Čakovca, do Zadra… Ma, doslovno svugdje. Moram naglasiti, kriza se osjeti i bilo je dana kada sam jedva prodajom isplatila put – zaključuje Inka.
ZAROBLJENA KREATIVNOST
Sličnom kućnom radinosti odnedavno bavi se i Šibenčanka Branka Radovčić. Prije Domovinskog rata imala je svoju suvenirnicu, radila je odljeve poznatih Meštrovićevih dijela, glave s katedrale, crtala je na staklu, ali i izrađivala nakit od fimo mase. No, rat je dokinuo njezinu kreativnost.
– Kada je došao rat, život me odveo u druge vode. Naposljetku sam završila u ugostiteljstvu sve dok mi jedan dan nije sve dosadilo i dok nisam rekla: ‘Dosta’. Proganjala me moja želja za stvaranjem i u svibnju ove godine rekoh sebi: ‘Zašto ne!’ – priča nam Branka.
– Jednostavno sam u jednu ruku uzela puntariol, u drugu malu macu i počela tući po kamenu. Kada ga usitnim, na kupi (crijep) zidam nekadašnja pročelja, prozore, vrata… Htjela sam da to bude originalni suvenir i mogu reći da je to bio pun pogodak. Dobro, od svog rada ne mogu živjeti, ali ne mislim zbog toga odustati. Treba biti uporan i raditi – poručuje Branka Radovčić. Otkiva kako materijal uglavnom ne kupuje već ga dobije.
– Saznam da netko mijenja krov i eto mene. Baš sada moram u Murter, čekam da počnu radovi, pa će biti kupa koliko hoćeš – kroz smijeh će ova snalažljiva Šibenika.
