Bojan Krivokapić književnik je nove generacije koja zajedničkim djelovanjem ruši barijere među zemljama u regiji i putem umjetnosti ponovno ih čini jedinstvenim. Zajedno sa Šibenčanikom, putopjesniknjom Majom Klarić nedavno je sudjelovao u književnim manifestacijama u Pazinu i Zagrebu. Ne tako davno boravio je i u Šibeniku, gdje je i otvorio sezonu kupanja na plaži Banj. Bojan Krivokapić autor je prevođenih djela poput ‘Trči Lilit, demoni zapinju’, djela su mu prevedena na talijanski, njemački, engleski i albanski. Urednik je nekoliko zbornika književnih djela. Trenutačno, polazniša točka mu je rodni Novi Sad gdje najviše i radi, no često boravi u Hrvatskoj gdje se uz more najbolje osjeća.
OTVORIO SEZONU U ŠIBENIKU
Nedavno si bio u Šibeniku. Kako te se dojmio? To ti je, koliko mi je poznato, bio prvi posjet Krešimirovom gradu, ali ne i okolici…
Da, bio sam i prije, doduše u samom Šibeniku samo jednom, ali u Grebaštici češće. Što češće dolazim, sve mi je ljepše. Sviđa mi se ova atmosfera pred sezonu, živahno je, a može se disati. S obzirom da dolazim iz Vojvodine, sve što je uz more, pogotovo ako je sunčano – posve mi odgovara. Eto, ove sam godine prvi put plivao baš u Šibeniku, na 9. maj. Zašto se 9. maj u Šibeniku ne obilježava?
Pročitala sam negdje da si sudjelovao u tribini pod nazivom ‘pisac i građanin’ – pa možeš li nam objasniti vezu između pisca i građanina, kao i to mora li i zašto pisac, umjetnik općenito biti u službi boljitka zajednice, odnosno aktivist?
To je jedno od najvažnijih pitanja ako razgovaramo o suvremenoj post ili neojugoslavenskoj književnosti, o nama živućima koji pišemo, objavljujemo, pojavljujemo se po raznim programima – što mi zapravo radimo, kome se obraćamo, s kojom namjerom, s kojih pozicija moći mi nastupamo. “Pisac i građanin” je naziv tribine u Rijeci, svojevrsnog književnog događanja koje uređuje i vodi riječka književnica Željka Horvat Čeč, s namjerom da pisce i spisateljice predstavi kao aktivne sudionike/ce društvenih procesa i promjena koje su tu oko nas, posvuda. Barem onih pisaca i spisateljica koji ne žmure i ne prešućuju kontekst u kojem žive i stvaraju, koji se ne prave ludi. Imao sam priliku biti jedan od gostiju, u svibnju prošle godine. Takvi su programi jako važni, oni demistificiraju položaj i ulogu pisca danas. Znate, mi smo učeni da pisce i književnost uopće – mistificiramo, a to je opasna rabota. Mistifikacijama da su pisci ‘odabrani i bogom dani, oni koji su iznad ljudi’, a da je književnost ‘samo umjetnost odvojena od stvarnosti’, odnosno od ljudi, života, mi joj oduzimamo mogućnost da uočava, da ne pristaje, da bude subverzivna, da mijenja. A što je književnost koja je autistična u odnosu na kontekst, na ljude? To je onda samo mrtvo slovo na papiru. Kao većina zakona u ovoj zemlji, i onoj tamo odakle dolazim. Mislim da na takve koncepte, skrivanja, prikrivanja i u konačnici – laži, ne bismo smjeli pristajati. Dovoljno smo normalni da, ako nas netko želi napraviti budalama, mi možemo reći: ne. To je valjda i pitanje ljudskog dostojanstva. Eto, o tome svemu, i mnogim drugim pitanjima, trebala bi progovarati suvremena književnost koju čitamo i koju stvaramo.
Živimo li u vremenu generacije, naraštaja koji je nadišao regionalnu podjeljenost upravo zahvaljujući umjetnosti? Odnosno, ono što me zanima, smatraš li da tu generaciju čine mladi pjesnici, pisci, glazbenici koji su društveno angažirani u zemljama bivše Jugoslavije, a koji su sve aktivniji, sve glasniji u nastojanju ponovnog sjedinjenja ljudi koji su nekoć bili među jednom granicom?
Nacionalističke su politike pobijedile, i tu se ne smijemo zavaravati, to je naša politička realnost. Pobijedili su i jezički fašizmi, nasilna odvajanja jezika koji su lingvistički jedan jezik. Ali, o tome se piše, pisala je, na primjer, Snježana Kordić. A pisao je i Viktor Klemperer. Te bismo knjige trebali čitati. No ipak, oko nas je sve više svijesti o klasnoj dimenziji problema koji nas pokušavaju uništiti, o tome da pitanja nacionalnosti i vjere, dakle identiteta, onoga što su nam utuvili u glavu kao nerješiv i nerazrješiv problem – da to nije baš tako. Jer, siromaštvo nadilazi identitetske razlike: u istom su problemu svi koji ne mogu otplatiti stambeni kredit pa moraju ‘letjeti’ van, ili oni kojima su blokirani računi, ili oni koji se ne mogu liječiti, koji se ne mogu školovati, a o putovanjima da i ne govorim. Naravno, dijelom je to zasluga i mlađih generacija koje dolaze, bave se ili se ne bave umjetnostima, književnošću, ali vrlo dobro razumiju da nije sve onako kako se predstavlja u nastavnim planovima i programima, u medijima. Oni postaju svjesni prešućivanja problema, laži koje se plasiraju i napuhavaju s pozicija onih koji imaju moć, dakle raznih elita, i ne žele pristati na to. I to je dobro, to je važno za budućnost, razotkrivati sve te laži u kojima živimo, pričati o njima, ne plašiti se. Uvijek ponavljam: shvatiti da nisi sam, da nisi jedini.
TRANZICIJSKA GENERACIJA
Ti si možda najbolji primjer te suradnje s obzirom da si rođen u Novom Sadu, u Srbiji, djelovao si i ostao u kontaktu sa Sarajevom, u BiH, često si u Hrvatskoj – vezan si uz Šibenik preko kolegice književnice Maje Klarić, a s njom djeluješ i u Istri. Rekla je da si sad već toliko involviran u organiziranje manifestacije Šumski pjesnici da te se može smatrati dijelom organizacijskog tima.
Meni je svaki nacionalni koncept odvratan, jer je u biti nacionalistički. A sve što je nacionalističko je isključujuće, ono je nasilno i vremenom postaje gnjilo u svojoj neprovjetrenosti i statičnosti. U konačnici je opasno, agresivno, istrjebljujuće po sve koji se ne uklapaju u zadane okvire. Zato ne pristajem na jedno, odvojeno od svega dugog, na samo. Tako samo, zapravo je zastrašujuće, nije li? Mi nismo rođeni da budemo sami, već jedni s drugima. Najviše vremena provodim u Novom Sadu, jer mi je trenutno tamo najlakše živjeti, u smislu plaćanja računa i sl., ali se svako malo moram micati, jer je ta sredina opasna po život, ako se na nju naviknete. Novi Sad je statičan, s mnogo nacionalizma na više razina, prilično obeshrabrujuća sredina i za život i za rad. Živio sam i u Sarajevu, sad tamo odem nekoliko puta godišnje, ono je postalo dijelom mene, iako ga ne romantiziram i idealiziram kao mnogi. Sarajevo je grad zagušen ratnim traumama, siromašan, s dobrim i dragim ljudima koji se muče iz dana u dan, pokušavajući ga učiniti živahnijim mjestom za život. Znam da im nije lako. A u Hrvatskoj sam svakih nekoliko mjeseci. Najčešće sam u Istri, mislim da je tamo najnormalnije.
Drago mi je da ste spomenuli Maju Klarić. Maja i ja se znamo nekoliko godina, upoznali smo se na zagrebačkom Festivalu aktivističke poezije ‘Art Attack!’ koji je organizirala. Odmah smo se povezali, njena priroda nemirovanja i čestih putovanja, i moj nomadski život, iako sam se mnogo manje micao od nje – ipak je to to. Oboje vjerujemo da sve ima mnogo više smisla ako nisi u jednom, istom i s jednima, istima. Tu su i Poetski susreti ‘Šumski pjesnici’ u Grožnjanu, i mnogo drugih prilika gdje Maja i ja djelujemo skupa. Možda i zato jer smo dio te tranzicijske generacije, da tako kažem, pa se onda lakše razumijemo.
ODRASLI NA JUGOSLAVENSKOJ POP-KULTURI
I moram te pitati za Matu Mišu Kovača. Sad kad si nedavno bio u Šibeniku nešto si ga spominjao. Sviđa ti se njegova glazba? Pojava?
Da, često spominjem pop-kulturu, jer je ona neodvojiva od nas, odnosno mi od nje. Nema tu sviđanja i nesviđanja, mislim da to nije pitanje, odnosno da je nebitno na raznini dopadljivosti. Meni na živce ide onaj elitistički stav koji na jugoslavensku pop-kulturu gleda s neke visine i s nekim gađenjem. Mi smo na toj pop-kulturi odrasli. Od Istre, preko Zagreba, Dalmacije, do Mostara ili Sarajeva, Tuzle ili Beograda, gdje god da se nađem, ako se među ljudima koji su odasvud dogodi klik, sigurno će se zapjevati i ‘Ostala si uvijek ista’. Zapjeva se, pa pjevam i ja, na sav glas. Eto vam odgovora.
Možemo li te uskoro ponovno očekivati u Šibeniku, ali u radnom posjetu, na primjer, predstavljanju nekog od svojih radova poput zbirke koja je dobila i talijanski prijevod ili neka tribina?!
Ja bih jako volio. Trenutačno sam u Pazinu, a bilo je književnih večeri i u Zagrebu, Umagu i Rijeci, toliko zanimljivih ljudi, pa eto, bilo bi lijepo da se ponovno sretnem s dragim i nekim novim ljudima iz Šibenika. Ja navijam za taj susret!
