Putopis Gorana Subašića: Meditacija pod Budinim stablom

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Iz svetog Varanasija krećem na mukotrpni put prema Nepalu. Vlakovi, autobusi, rikše, kombiji, pješačenje…nedostajali su mi samo romobil i koturaljke da upotpunim vozni park koji me prebacio do granice Indije i Nepala. Naravno, uz ceste iz vremena stvaranja zemljine kore i prijevozna sredstva tek nešto malo novijeg datuma od nestanka dinosaura (gdje možete steći dojam kako se osjeća jadna skuša u Evi sardini) uz temperaturu zraka jedva nešto nižoj od one u Pompejima 79. godine, taj put iziskivao je snagu, volju i strpljenje kapetana Jean-Luc Picarda u pregovorima s Kardasijancima.

Na granici se situacija nije ništa popravila: skidanje s romobila i pješačenje do kućice u kojoj je potrebno predočiti dokumente i napraviti vizu (čitaj: donirati 40 dolara). Pošto su Nepalci poznati kao jedini narod koji brže, točnije i efikasnije od Švicaraca obavlja svu administraciju, u kućici sam (kao jedini koji u tome trenutku prelazi granicu) čekao na pregled putovnice te udarac pečata i lijepljenje vize u istu svega 4 sata, čak i nešto manje. Kad sam napokon izašao iz kućice, iz njenoga dvorišta zarežao je pas koji mi je poželio dobrodošlicu u Nepal. Kasnije ću doznati i količinu tih režećih pasa u Nepalu koji laju i reže većinom samo na strance.

PRINC SIDDHARTHA

Krenuo sam u Lumbini, mjesto nedaleko od granice u kojemu je rođen Siddhartha Gautama. Smatrao sam da do jednog takvog mjesta koje je iznjedrilo ‘savršenoga’ mora biti lako stići. Kako sam se zajeb…, pardon, prevario! No, da ne pišem evanđelje o mukama po Gogi, reći ću samo da sam do tamo stigao živ i… hmm, živ. Katkad se zapitam je li sva ta muka i mazohizam u kojemu backpackeri na neki način i uživaju (za biti pravi backpacker i avanturist nesumnjivo je potrebna doza mazohizma) zaista isplativa, a onda se probudim u Lumbiniju.

Nije Lumbini nešto spektakularno i najljepše što čovjek može vidjeti, nije čak niti blizu tome, ali posjeduje energiju i spokoj koji sam uspio pronaći na vrlo malo mjesta na svijetu.

Ranim jutrom pedalam na iznajmljenom biciklu prema velikom parku u kojemu su smješteni svi budistički hramovi različitih država i u kojemu se nalazi vrt s jezercem gdje je mali Siddhartha imao svoje prvo kupanje i hram u kojemu je obilježeno točno mjesto rođenja Siddharthe te Ašokina stupa koju je taj vladar (koji je prvi prihvatio i proširio budizam prestavši s ratovanjima) postavio na mjesto Budina rođenja.

Iako nisam naročito religiozan, ovo mjesto za mene ima značenje kao kršćaninu Betlehem ili muslimanu Meka jer sam Budino učenje prihvatio kao najčišće, najlogičnije i meni najprihvatljivije, a njegove sljedbenike smatram najiskrenijima jer, za razliku od nekih drugih vjera, slijede (ili barem to pokušavaju) riječi svoga učitelja, a to pokazuju i djelima.

Princ Siddhartha je 29 godina vodio raskošan, blažen život. Nije mu ništa nedostajalo unutar zidina njegovih palača, a nije bio svjestan ni starosti, bolesti niti smrti jer je njegov otac, kralj Šuddhodana, stvarao iluzorni svijet savršenstva oko njega. Jednoga dana princ je izašao izvan zidina svojih palača i, iako je otac uredio da toga dana i izvan zidina sve izgleda kao i u zidinama palače, Siddhartha je slučajno ugledao pogrbljenoga starca kojega je pratio, pa je putem vidio i bolesnoga čovjeka te pogrebnu povorku i prvi puta u životu saznao za smrt, bolest i starost, ukratko, za patnju.

PROBUĐENI LJUDI

Kada je spoznao patnju odrekao se bogatstva i obitelji kao i cjelokupnog svjetovnog života i posvetio se asketizmu (u novije vrijeme takav primjer dao nam je naš bivši premijer). Punih sedam godina pokušavao je pronaći istinu i pravi put i živio je u meditaciji, postu, jogi i ekstremnom samoodricanju (opet premijer), no ipak nije našao duševni mir i prosvjetljenje. Tada je shvatio da je takav život krajnjih odricanja jednako tako besplodan kao i što je ugodan život kakаv je vodio prije te je prihvatio ono što je nazvao ‘srednji put’. Došavši do zaključka da odgovor treba tražiti u vlastitoj svjesnosti, sjeo je da bi meditirao pod drvetom pipala (indijska smokva) te ostao postojan u meditaciji tokom četiri tjedna sve dok nije nadrastao svu spoznaju i razumijevanje i postigao prosvijetljenje. Time je Siddhartha Gautama postao Buda – probuđeni. Postigao je krajnji cilj – nirvanu – stanje savršenog mira i duhovno uzvišenog prosvjetljenja, slobodan od svih želja i patnji. Podučavao je do svoje 80-te godine kada je umro i otišao u parinirvanu.

Priču o Budi vrlo je teško ispričati u ovako kratkim crtama, no ono što se, među ostalim, meni jako sviđa jest njegovo učenje da on nije nikakvo božanstvo nego samo probuđeni, a  svaki čovjek može postići prosvijetljenje, može postati Buda – nema Boga (ili smo svi svoji Bogovi), nema privilegiranih, nema većih ili manjih, samo probuđenih i onih koji će to, u ovom ili nekom sljedećem životu, postati.

 


Pratite nas i na društvenim mrežama: