Putopis Gorana Subašića: Kako sam se uneredio bhang lassijem

Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U ašramu usred džungle proveo sam tri dana. Takvu ljubaznost i gostoprimstvo nikada nigdje nisam doživio. Davali su mi tri obroka dnevno(čekajući da ja prvi pojedem pa tek onda bi jeli ostali), spavao sam u jednoj velikoj prostoriji na podu s 50-ak učenika i njihovih učitelja, vodili su me po okolici da razgledam njihova sela i hramove i upoznam druge gurue i duhovne, ali i svjetovne učitelje. Ašram u kojemu sam boravio je meditativno-obrazovnog karaktera. Učili su me svojoj religiji, svojoj povijesti, učili su me govoriti hindi te sam katkad i meditirao s njima. Jedino što je bilo naporno jest tisuće pitanja (većinom jako banalna, no njima potpuno misteriozna) na koja sam davao odgovore do duboko u noć. Problem je što se moramo ustati prije izlaska sunca tako da noću nisam bio voljan odgovarati na bujicu raznoraznih pitanja tipa: Kako se zove vaš predsjednik? Koje životinje imate u toj mističnoj zemlji? Kako ti se zovu braća i sestre? Kako ljudi putuju u vašoj zemlji? Da li si ikad imao spolni odnos? Da li je službeni jezik engleski? Da li tamo imate biljke…

Rastanak je bio emotivan. Cijeli ašram i okolna sela skupila su se kada je autobus, koji jednom dnevno prolazi tim područjem, nakon sat zakašnjenja napokon stigao. Grlio sam pojedinačno svakoga koga sam upoznao(a upoznao sam ih zaista mnogo), ali sam najviše izgrlio svog dragog Ramzija, mladog hinduističkog svećenika koji me je tu i doveo i koji je bio moj guru. Htjedoh ostaviti barem mali znak pažnje u obliku nekoliko stotina rupija, no na tu moju ideju su se svi zgrozili te su mi počeli trpati raznorazne darove u ruke: 4-5 knjiga, jednu uokvirenu sliku ašrama, tradicionalnu kapu, tradicionalno odijelo koje nose gurui, a čak su mi potrpali i 200 rupija u džep koje nikako nisam htio prihvatiti, no vjerujte, nisam imao baš nikakvog izbora.

I u autobus su mi dodijelili jednog pratitelja koji će me odvesti do drugog autobusa koji vozi do trećeg autobusa koji vozi na moje prvotno odredište u vlaku – grad Udaipur.

Čekajući drugi i treći autobus u selima opet sam izazvao reakciju istovjetnu onoj koju bi naš narod imao kada bi ugledao poštenog političara – čuđenje i nevjerica.

PROMJENA SVIJESTI U UDAIPURU

Nakon 120-og autobusa napokon sam stigao u Udaipur. Čim sam našao smještaj poklonio sam sliku, odijelo i pola knjiga simpatičnome vlasniku konačišta (ipak sam backpacker i nemoguće mi je dva mjeseca sve te poklone vući sa sobom). Udaipur je nevjerojatno lijep grad na jugu pokrajine Rajasthan poznat po svojim veličanstvenim palačama i prekrasnim jezerima koja čine savršenu kulisu grada. O njegovoj povijesti mogao bih napisati nekoliko knjiga pa je bolje da niti ne počinjem. U njemu sam ostao čitavih tjedan dana, obilazio znamenitosti i upijao ljepotu koju je stvorio čovjek u sintezi s prirodom.

No nisam samo obilazio znamenitosti. Tu sam, na krovu svoga konačišta s pogledom na cijeli stari dio grada, upoznao i mnoštvo drugih backpackera gdje sam, po prvi puta u Indiji, popio i pokoje pivo. Tu sam popio i ‘bhang lassi’ koji je u Rajasthanu sasvim legalan i kojega većinom koriste indijski sveti ljudi(sadhui) za postizanje viših stanja svijesti i kao pomoć pri meditaciji. Lassi je napitak sličan jogurtu i vrlo je ukusan, a bhang je dodatak lassiju na bazi raznoraznih opojnih biljaka s naglaskom na marihuanu (mislim da je moj ‘kuhar’ poprilično pretjerao upravo s ovim sastojkom).

NA PUTU ZA MUMBAI

Priznajem da takav efekt nisam očekivao jer me bhang lassi u potpunosti uneredio. Prepisati ću ‘mudri’ citat koji sam zapisao na papir u tim trenucima da se stekne dojam moje uneređenosti: ‘jebote, o jebote, što mi napravi lassi…bhang lassi. Razvaljen kao piš-piš pišem, kao i mnogi prije – pišem, još pišem, naj-pišem, više ne pišem…’ – tu sam se negdje ugasio.

Upalio sam se sutradan u svome krevetu s četkicom za zube u ustima i bez patika koje sam pronašao tek navečer negdje na krovu krova moga konačišta. Bilo je vrijeme da napustim Udaipur pa sam se već isti dan noćnim autobusom uputio u 21 sat jahanja’ udaljeni Mumbai, najveći i najkozmopolitskiji grad Indije i Bollywoodsku meku o kojoj ćete više doznati u sljedećem nastavku.

 


Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.