Izbori za EU parlament lani nisu rezultirali velikom izlaznošću. Mislite li da su građani dosad shvatili koliko je značaj ovih izbora?
Prije svega, treba demistificirati lanjsku nisku izlaznost kao posljedicu činjenice što ljudi u travnju prošle godine nisu imali nikakvo živo iskustvo s Europskom unijom. Građani nisu bili ni na koji način svjesni tih izbora za Europski parlament koje je Hrvatska lani organizirala sama, nakon ulaska u EU. Sad je situacija bitno drugačija, imamo jednogodišnje iskustvo članstva, a istodobno izbori se održavaju u 28 zemalja članica, što znači da je kampanja pojačana i ljudi su svjesni da se tog 25. svibnja događa nešto važno za njihov život. Izlaznost neće biti spektakularna jer je trend izlaska na europske izbore takav, ali nadam se da je nas 12 prvih europarlamentaraca doprinijelo jačanju svijesti kod građana o važnosti tog tijela.
Što mislite, koliko je vaš rad doprinio osvještavanju građana o pitanjima Europske unije?
Pitajte pršutare, sirare, ribare, proizvođače slastica koje sam ugostio u Europskom parlamentu i upoznao ih s mogućnošću brendiranja njihovih proizvoda. Moram reći da su ti ljudi došli spremni na razgovore s Europskom komisijom i predstavnicima EU parlamenta i da im je otvoren prostor u kojem, ukoliko budu radili na implementaciji europskih procedura u zaštiti izvorne kvalitete, mogu dodatno zaraditi. Ako je samo taj krug ljudi u godinu dana stekao samopouzdanje i ambiciju da se predstavi europskim potrošačima, ja sam sretan čovjek.
HRVATSKA U PLUSU
Proizvodi li Hrvatska dovoljno projekata i povlačimo li dovoljno novca iz EU-a?
Sigurno da je pripremljenost možda mogla biti bolja, ali podatci koji su nam sada na stolu, a verificirao ih je i Bruxelles, govore da je Hrvatska od 2014. godine u plusu za 885 milijuna kuna, odnosno da je naša članarina od 250 milijuna eura manja od sredstava koje smo povukli dosad iz europskih fondova u ukupnom iznosu od oko 360 milijuna eura. Toliko o kritičarima koje treba podsjetiti da je, dok su oni bili na pozicijama pomoćnika ministara u raznim ministarstvima, razina povlačenja sredstava iz fondova bila povijesno niska. Naravno, razumijem kolege iz opozicije koji prigodu koriste da otvore problem, ali pri tome se barem donekle trebaju služiti činjenicama. Tijekom deset prvih mjeseci članstva nijedna zemlja nije povukla spektakularno velike novce iz fondova. Ali u općoj gladi za investicijama i situaciji koju uvjetuje gospodarska kriza, sigurno da se svaki rezultat može činiti nedovoljan ukoliko građani ne žive bolje, što je činjenica.
Često u izlaganjima svoga programa pričate o reindustrijalizaciji kao procesu čije bi provođenje imalo povoljne utjecaje na Hrvatsku i njezine regije. Možete li, kao rođeni Šibenčanin, pojasniti taj proces na primjeru Šibenika koji je nekad bio razvijeni industrijski grad?
Kad se spomene reindustrijalizacija baš se u Šibeniku ljudi prisjete konkretnih djelatnosti u tvornicama, radnih mjesta, proizvoda koji su izlazili sa proizvodnih traka i konkretne pune zaposlenosti. Kada s lijeve strane imamo TLM, a s desne TEF, i tome dodamo i informaciju da je prva žarulja na svijetu zasvijetlila u Šibeniku, tada je jasno da grad ima neku vrstu tradicije industrijskog rada ali i dovoljno industrijske baštine da priču o reindustrializaciji shvati na pravi način. Ona nije himerična, ovoga trenutka u EU 60 milijuna ljudi živi u industriji, 75 posto izvoza EU-a su industrijski proizvodi, a 80 posto novca za istraživanje i razvoj ide u industriju. U mnogome je Europa deindustrijalizirana zahvaljujući igri tržišnog kapitala koji je, puštajući da tržište radi što hoće i u želji da se maksimizira profit, a minimaliziraju radni troškovi, poslove selio u druge dijelove svijeta. No, sad u trenucima krize, kada se vidjelo da se onaj koji nema industriju na svom području daleko teže nosi s njezinom posljedicama, tvornice su se počele vraćati u matične zemlje. Amerika je to shvatila prva, vraća tvornice iz Kine, a Europa će to učiniti ukoliko birači shvate važnost programa socijalista i demokrata koji su reindustrijalizaciju stavili na čelo svojih prioriteta.
Bi li to značilo povratak klasičnom tvorničkom modelu?
Ne u smislu da ćemo opet graditi visoke dimnjake u TEF-u, jer ta vrsta proizvodnje više nema smisla, budući da je nestao ambijent u kojem je tvornica djelovala. Treba se posvetiti novim tehnologijama, koje u startu mijenjaju i status nekadašnje radničke klase. Postupkom reindustrijalizacije, naime, vi automatski rješavate jedan ogroman problem, a to je nezaposlenost mladih ljudi. Nezaposlenost je ovog trenutka problem broj jedan u čitavoj Europi. Osobito zabrinjava što posao nemaju mladi i obrazovani ljudi, pripremljeni za rad u modernoj industriji koja, otvarajući jedno radno mjesto, otvara dva nova u nekom drugom sektoru. Hrvatska je u svemu tome zemlja s jakom industrijskom tradicijom, ali je svježe deindustrijalizirana. Ukoliko se priključimo ovim promjenama, sigurno možemo očekivati da će se one reflektirati na nas, te da će industrija ovdje postati sve značajniji faktor u stvaranju BDP-a. Time ćemo izbjeći i opasnu situaciju da nam 20 posto BDP-a dolazi iz turističkog sektora koji je dobar i poželjan, ali je visoko osjetljiv. Jedna loša sezona i svi smo u problemu.
Je li vas ikad itko kontaktirao od šibenskih vlasti za pomoć oko nekih projekata?
Zadnji šibenski dužnosnik koji me nazvao, a van stranačke suradnje, bio je Milan Arnautović još 2003. godine i to nakon što se u nekim britanskim novinama pojavio jedan otrovan tekst o MDF-u. No, nadam se da će suradnja svejedno biti dobra. Kao europarlamentarac poslao sam svim predstavnicima lokalne i područne samouprave pismo i kazao da se stoga stavljam na raspolaganje za bilo kakvu pomoć oko europskih fondova, institucija i svega ostalog što bi bilo u mojoj domeni. Šibenčani su se javili, poslali su nekoliko prijedloga i očekujem da će ta suradnja dovesti do kontakta i s predstavnicima Grada Šibenika.
Šibenik je u prilično teškoj situaciji koju su uzrokovale gospodarske (ne)prilike. Vidite li kroz EU fondove način da se europski novac u ovom gradu upotrijebi na opću korist?
Tko god malo prelista knjige i ode na Internet vidi da je to jedinstvena sredina, muzej na otvorenom, koji u svojoj blizini ima i dva nacionalna parka, industrijsku baštinu. Imamo prostorne i povijesne karakteristike koje vuku novce. Stvar je samo u organiziranosti, određivanju prioriteta koji bi ono malo resursa usmjerilo ka razvoju. Jer prvi zdravi novac koji može doći, doći će iz europskih fondova, tako je bilo sa svim zemljama. Tek kada jedan euro uloženog pretvorimo u tri, doći će i privatni poduzetnici. Na koncu, ono što bih Šibeniku slično želio jest ulaganje u obrazovanje, mladi ljudi su ključ razvoja i tome se treba voditi.
