Nedavno je javnost saznala da je prilikom projekta izgradnje ljetne pozornice na tvrđavi sv. Mihovila – spomeniku kulture, došlo do probijanja bedema tvrđave na tri mjesta, odnosno do otvaranja tri nova ulaza koji tamo nikad nisu bili. Radi li se u tom slučaju, prema vašem mišljenju, o kultorocidu?
Probijanje rupa u bedemu tvrđave ničim se ne može opravdati. Ovdje je riječ o nasilju nad zaštićenim kulturnim dobrom, pa se zasigurno može govoriti o počinjenom kultorocidu. Najvjerojatnije su te rupe nastale radi potrebe građevinara te smatram da se one moraju sanirati, odnosno zatvoriti. No, moram kazati, čim je projekt ljetne pozornice na tvrđavi ugledao svjetlo dana učinio mi se neprimjeren u smislu da će bitno narušiti vrijednost tvrđave kao kulturne baštine, kao jednog značajno kulturno-povijesnog signala koji je uz šibensku katedralu najdominantniji naslijeđeni spomenik kulture. Pozornica kao ideja da, ali ovaj projekt ne mogu prihvatiti. Dosta sam skeptičan i smatram da se projektom neće zadržati duh tvrđave, odnosno da on neće ostati neokrnjen. Naime, bedemi tvrđave samo će poslužiti kao plašt nekim događanjima, za koje se uopće ne zna hoće li biti primjereni tom ambijentu. Sumnjam u kompletan projekt, sumnjam u mogućnost održavanja kompleksa koji će se pojaviti na tvrđavi, sumnjam u program koji će se tu odvijati, sumnjam da će program sačinjavati spektakli i da će kvalitetom zadovoljiti očekivanja. Znam koliko su ti programi skupi i ne vjerujem da će ovaj Grad uspjeti opslužiti ovakvu vrstu projekata. Naprosto se nema financijskih mogućnosti za realizaciju kulturnih programa na tom lokalitetu.
UPITNA BUDUĆNOST PROJEKTA
Zašto ste tako skeptični?
Vidite, nisu samo probijene rupe osnovni problem. Cijela budućnost tog projekta je upitna što se tiče njegove svrhovitosti. Prije bih digao ruku za jednu pozornicu montažnog tipa koja ne bi toliko narušila zadani prostor te u kojemu bi se i gledalište moglo montirati i demontirati. Ima puno razloga zbog čega bih navijao za manje komplicirano rješenje. Prije svega zato što mislim da će ova nova količina materijala koja će se pojaviti na tvrđavi narušiti postojeće kvalitete koje je taj lokalitet dosad imao. Na tvrđavi se sada napravila jedna barijera, taj prostor ovim je izgubio svoju pravu funkciju. A tako nešto sprema se i na tvrđavi Barone. Svi novoinstalirani objekti morat će se održavati. To iziskuje ogromna financijska sredstva, a to se neće moći namiriti samo prodajom ulaznica. Ujedno, doći do ograničavanja kretanja po tim javnim prostorima, koji će zapravo postati privatnim jer će s njima netko gospodariti. Doći ćemo u situaciju da ćemo jednog dana morati platiti i za đir po rivi.
Kako tumačite različite stavove šibenskih konzervatora u ovom slučaju. Miroslav Škugor tvrdi da ništa nije sporno oko probijanja bedema, dok njegov kolega Josip Čuzela ne može doći sebi i smatra da je to nečuveno?
Objekt poput tvrđave sv. Mihovila za naš grad je svetinja. Stoga, prilikom ovakvih zahvata, kad je do njih već došlo, treba imati obzira da se naruši što manje. Drugim riječima, trebaju se izbjeći promjene njegove izvorne kvalitete i oblika. Mislim da neki konzervatorski zahvati koji su i prije učinjeni na tvrđavi nisu bili najsretniji. Svaka rekonstrukcija objekta takve vrste donosi opasnost da se pretvori u kazališnu kulisu, a ne u reinterpretaciju izvornog oblika. Laž se odmah osjeti. Osobno nisam za takve intervencije. Treba sve što je staro ostaviti, dobro konzervirati i onda nove sadržaje prilagoditi tvrđavi, a ne tvrđavu prilagođavati nekim fantazijama i novim zamislima. U slučaju tvrđave došlo je do obrnute priče.
Dakle, uvjereni ste da je počinjen kultorocid!?
Da. I postoji opasnost da se dogodi ista stvar kao kod zadiranja u neke druge kulturno-povijesne sadržaje, primjerice na šibenskom starom pazaru, na splitskoj rivi. Plašim se istih takvih posljedica. Stoga nisam za ovaj projekt. Volio bih da se više razmišljalo prije nego se krenulo u njegovu realizaciju. Sada je kasno, projekt će se privesti kraju. No, pravi problemi će nastati pri realizaciji programa na ljetnoj pozornici tvrđave.
Kao čovjek koji je čitav svoj životni vijek proveo u šibenskoj kulturi, kažite nam je li ijedan projekt toliko važan da se stavlja ispred kulturnog dobra, odnosno da se kulturno dobro prilagođava projektu, umjesto projekt tom kulturnom dobru?
Pa, u ovom našem razgovoru već sam se toga dotakao. Na žalost, to se u slučaju ljetne pozornice na šibenskoj tvrđavi upravo dogodilo. Ovaj projekt je eklatantan primjer da se tvrđava prilagođava ljetnoj pozornici, koja na žalost, neće sretno završiti. Imat ćemo konzekvence s kojima nećemo biti zadovoljni.
LAKO JE IZ ZAGREBA MUDROVATI
Je li vas začudio stav Ministarstva kulture koje je zapravo blagoslovilo probijanje bedema i koje također u tom činu ne vidi ništa sporno?
Lako je njima iz Zagreba mudrovati. Svaka čast njihovim stručnjacima, ali svi mi koji smo više vezani za šibensku tvrđavu, prema njoj se i s više respekta odnosimo. Na kraju krajeva, to je ambijent u kojem svakodnevno živimo. Od djelatnika Ministarstva kulture i nisam puno očekivao, ali više sam očekivao od zaposlenika šibenskog konzervatorskog Zavoda. Međutim, očito je da su podlegli nekim drugim utjecajima kada su se opredijelili za ovakve zahvate na tvrđavi, odnosno za ljetnu pozornicu na tom lokalitetu. Očito je na njih izvršen nekakav pritisak kojemu nisu odoljeli. Osobno mislim da je ovaj projekt previše pretenciozan. On se zapravo mogao realizirati s puno manje intervencija i prilagoditi se potrebama ovoga grada. Pa, tko će tu ljetnu pozornicu napuniti s 1300 posjetitelja?! To može, recimo, jedino Severina. Dobro, mogao bi Festival dalmatinske šansone koji ima svoju publiku. Ali što još, koji je to još program? Nema ga. Možda neki skupocjeni program koji bi doveo publiku izvan Šibenika, ali takvog još nisam vidio. Dabogda ja bio loš prorok, pa sve ispalo na dobro, ali jako sam skeptičan.
Po vama, kakvo je općenito stanje šibenske kulture danas?
Inače, mislim da sve institucije, a to su one koje nose kulturne programe i one manifestacijske, dobro funkcioniraju. Čak, usudio bih se reći, vrlo dobro. I gradska knjižnica, i šibensko kazalište svojim programima, pa galerija Krševan i Muzej grada Šibenika. Smatram da se radi u prilično dobrim uvjetima i onim mogućnostima koje su zadane, pa građani Šibenika koji žele pratiti kulturne programe stvarno imaju široki izbor kontakta s kvalitetnim umjetničkim djelima i priredbama. Dakle, opće stanje šibenske kulture više je nego zadovoljavajuće.
A jesu li sredstva koja Grad Šibenik iz svog proračuna izdvaja, dovoljna za djelovanje kulturnih ustanova, te za neometan razvoj kulturnih programa?
Mislim da se iz šibenskog gradskog proračuna izdvaja maksimum koji se u ovom trenutku može izdvojiti. Naravno da nije dovoljno jer sve kulturne institucije imaju nekakve razvojne planove koje bi željeli realizirati, ali ne živimo u vremenu kad se mogu ostvariti sve želje takve vrste. Ipak, ne može se od jednog grada koji svakodnevno gubi radna mjesta tražiti da investira u kulturni razvoj. A bez dobre materijalne potpore kultura se ne može razvijati kako bi to njezine institucije željele.
EUROPSKA PRILIKA ZA MDF
Od 2010. godine ste u zasluženoj mirovini. Jeste li još vezani za kulturu i kulturna događanja u gradu?
Pa, naravno da sam vezan, ali ne i profesionalno. Budući da se svakodnevno krećem u krugovima kulturnjaka i aktivno pratim sva zbivanja, nisam izgubio kontakt s kolegama iz ovih šibenskih kulturnih institucija. Svakodnevno sam s njima u jednom prijateljskom kontaktu. Dadnem savjet, ako me se što pita, ali nikome ne dosađujem. U kulturi sam svoje odradio i napravio sam što je bilo u mojoj mogućnosti. Treba mladima prepusti da realiziraju neke svoje vlastite ideje, ali u svakom slučaju uvijek izrazim svoje mišljenje.
Poznato je da ste bili i dugogodišnji suradnik Međunarodnog dječjeg festivala. Kakva je budućnost ove najveće šibenske kulturne manifestacije, odnosno ide li Festival u dobrom smjeru?
Festival se održavao i održava, to je već uspjeh. Festival je preživio i tijekom ratnih događanja. Osobno poznaje sve oko Festivala od njegovih prvih dana i moram kazati da je on imao svoje zvjezdane trenutke osamdesetih godina prošlog stoljeća i sumnjam da će se to ponoviti. Naprosto živimo u nekom drugom vremenu. No, šibenski Festival još uvijek ima šansu da postane središnja manifestacija dječjeg stvaralaštva i umjetničkog stvaralaštva za djecu u ovom dijelu svijeta. On je neko vrijeme funkcionirao kao najveći i najbolji dječji festival na svijetu. Na žalost, više se ne možemo time pohvaliti, ali, možda neki novi ljudi i neko novo ozračje uspije festival reafirmirati i ponovo ga uspostaviti u onome sjaju s kojim je nekada blještao. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju vidim kao jednu priliku da festival privuče umjetnike iz brojnih europskih zemalja koji rade za djecu na jedan privlačniji način, da uspostavi veze s tim europskim državama da one participiraju u njemu. Na takav način dobio bi se jedan novi i svježi impuls. U svakom slučaju, ulazak u Europsku uniju otvara Festivalu veliku šansu da napravi jedan iskorak u svom razvoju. Ali ne samo da se kroz festivalska zbivanja afirmira grad Šibenik, nego bi to trebala biti i kulturna državna politika. Ako u Europu idemo s nekom kulturnom ponudom, a onda to treba biti ono što ona nema, a mi već imamo i to s dugogodišnjom tradicijom.
