– Ooo, evo nama prinčipese, jel to nova odjeća? Vaik crno pa ne znam…
– Šta imaš znati, začepi oči kad ja prolazin i metni jezik u boršin. Vidi mene manite! Ki da ti nosiš boršu, ki da ti sliči boršin nositi…
– Meni da ne sliči, ma nemoj. Nema Njemice brez boršina, oću reć torbe…
Čulo se ovo iz male sobice Centra za pomoć i njegu u Plavom neboderu na šibenskom Baldekinu. Već kad smo poželjeli dati petama vjetra kako bismo izbjegli svjedočiti trivijalnoj prepirci, shvatili smo kako osam žena sa 65 godina i plus koju, uz smijeh čakulu i pjesmu uvježbavaju svoju jednočinku ‘Ćakule’ koja je izvedena u šibenskom kazalištu. One su među preko stotinu osoba treće životne dobi koje sudjeluju u jednom od mnogobrojnih radionica programa ‘Pomoć u kući i dnevni boravak’ koji financiraju Ministarstvo socijalne politike i mladih te Grad Šibenik.
LIPO LI JE ĆAKULAT
– Da nije bilo gimnastike danas ne bi bilo ni dramske radionice Providence, bogami ni predstave u Šibenskom kazalištu. Još ne možemo virovat da smo na daskama koje život znače! Ode je toliko lipo… A kako je nastala predstava ‘Lipo li je ćakulat’? Pa ja sam te žene doslovno ‘skinula’ na papir, onakve kakve one stvarno jesu i eto predstave o ovom svitu pokvarljivih vrijednosti – kazala je Neva Baranović, autorica predstave i nastavila:
– Sve smo samouke, nemamo režisera, ni kostimografa, nikoga ko bi bacija oko i reka da ovo triba ovako, a ovo onako, ali nama to nije ni bitno, mi se zabavljamo, na svoj i na tuđi račun – govori nam Neva Baranović.
Među ženama nema žalopojki o malim mirovinama, usamljenosti, kostobolji i drugim boljkama koje donose godine koje nikom nisu mile.
– Mi živimo za ovo. Ako smo u mirovini nismo mrtvi, mislim da još puno toga možemo dati. Istina, imam troje djece i još toliko unučadi, ali imam i svoje prijateljice iz Centra. Došle smo radi druženja, radi svog zdravlja, to je najbitnije – priča Amalija Telebar, bivša službenica u Elemesu.
Sve one uz dramsku radionicu pohode i mnoge druge kreativne programe, poput šivanja, heklanja, ali i gimnastike koja je ujedno najposjećenija aktivnost Centra. Tjelovježba puno znači Rozaliji Nedoklan (83) najstarijoj članici Centra.
KO DA MI JE DVACET
– Okrećemo se, prevrćemo, dobro se razdrmamo i odmah nam je bolje. Malo smo na podu, malo na lopti, a vježbamo i sa šipkom ko da nam je dvacet. Puni smo snage i volje za sutra, prekosutra, za nove vježbe – kaže ova vitalna Šibenčanka. Njena kolegica Zorka Šuperba dodaje kako im sve ove aktivnosti produžuju život i daju smisao svakodnevnici.
– Imam ja puno posla i u kući, pa opet idem vježbe. Nakon rastezanja čeka me okopavanje kupusa u vrtu. E, moje dite, da nema ovoga ne bi ni nas bilo. Ko je vidija samo sidit u kući i gledat serije na televiziji – zaključuje Zorka.
Imale su one i informatičke tečajeve u suradnji s Gradskom knjižnicom, a još uvijek imaju radionice na kojima izrađuju suvenire. Bilo je tu i plesnjaka, a vjerojatno i novih ljubavi jer iako godine idu, osjećaju su još tu…
– Osobama treće životne dobi svi ovi programi pomažu da se socijaliziraju, stvore nove prijatelje i da se aktivno žive svoj život. Neke od žena glumile su u seriji ‘Loza’, sapunici ‘Najbolje godine’, filmu ‘Svećenikova žena’, a nedavno su neki glumili i u Brešanovoj komediji ‘Tri muškarca i beba’ – priča Božena Bilić, voditeljica ‘Dnevnog boravka’.
Jedini problem koji ove žene imaju je nedostatak prostora u Centru, jer onaj u kojem su smješteni u Plavom neboderu, zahtjeva temeljitu sanaciju. Naime, ključan problem je betonska ploča, odnosno krovište koje prokišnjava.
– Projekt kompletnog uređenja prostorija postoji i nadamo se na će brzo zaživjeti. Do tada se snalazimo – zaključuje Tatjana Bračanov, voditeljica programa ‘Dnevnog boravka i pomoći u kući’ Centara za pomoć i njegu koji je prije sedam godina osnovao Grad Šibenik, koji zajedno s mjerodavnim Ministarstvom sudjeluje u njenom financiranju.
ČAK I VOLONTIRAJU
Ove kreativne žene koje po stare dane glume, šivaju, heklaju, gimnasticiraju, uz sve to još pronađu vremena i za volontiranje. Mnoge od njih pružaju usluge starim i nemoćnima u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, neposredno u njihovim kućanstvima.
– U Centar sam došla zbog druženja, a kako sam vitalna i imam dosta slobodnog vrimena, onda sam se odlučila i za volontiranje. Kad treba operem suđe, peglam nešto, ali uglavnom razgovaram s tim našim bakama koje nemaju više toliko snage – priča Katica Matošin, otkrivajući da je u jednom navratu čak sudjelovala u branju badema, što joj je pričinjavalo posebno zadovoljstvo.
