U ime svih nas iz sedamdeset i neke….(mislim da je bolje da s citatom ovdje stanem, jer pjesma nastavlja u drugačijem tonu ) željela bih malo promisliti s kakvim se izazovima suočavaju mlade obitelji danas.
Bez ikakve, Bože sačuvaj, nostalgije prema bivšoj totalitarnoj državi mislim da nam je svima jasno da su generacije naših roditelja živjele u prvom redu manje stresno. Što je tome uzrok – radno vrijeme s točno određenom satnicom, plaće od kojih se nije gladovalo, povoljniji krediti, manja nezaposlenost ili sve pomalo, ne znam, ali činjenica jest da je tome bilo tako. U ovom tekstu nemam namjeru ulaziti u grozomorne stvari koja svaka diktatura neizbježno nosi sa sobom, ali bih željela istaknuti da nekim stvarima moramo stremiti, bez obzira što se nalazimo u drugačijem društvenom i ekonomskom uređenju.
Jedna crtica od neki dan – sjedim ja u čekaonici šibenske bolnice za svoj redoviti godišnji pregled i , da si skratim vrijeme, pričam sa ženama oko sebe. Bile smo ja, moja vršnjakinja i jedna baka od sedamdeset i kusur.
Nas dvije mlade jedna bolesnija od druge – kad bi se naše dijagnoze stavile na kup ispala bi podeblja bilježnica. Ova jadnica puna tumora, bolesne kralježnice, s hormonalnim poremećajima, a ja s tri teške operacije, raspukle maternice, plućnom embolijom iza sebe, visokim tlakom i bonusom na kraju – pritiskom u prsima koji je rezultirao pregledom kod kardiologa evo za par dana. Ušla sam u četrdesetu godinu. Pričamo mi tako i kaže ova draga baka:“Dico moja meni vas je žaj. Evo mi sedamdesetipeta a nalazi mi ka u curice. Vraćam se ja lipo busom u moj Perković, u svoju kuću , u svoga vrtla, pa malo pome, malo blitve, malo zelja, malo ribe i ja moj stari pogledamo vijesti, gasimo televiziju i pričamo. I tako svaku večer.“
Ode baka, a nas dvije se gledamo. U međuvremenu mi je pet puta zazvonio mobitel, tri puta zapištao da sam dobila mail i deset puta javio da ima obavijest na fejsu. Shvatila sam u tom času kako je to potpunosti – histerično. Da živim u konstantnom iščekivanju nečega – informacija, čega li, i da nemam ni trenutka mira ni spokoja. Došlo mi je spakiram ekipu i odem živjeti na otok Žut, časna riječ!
A kako tek teško živimo! Ako imamo sreću da smo zaposleni, ako imamo još veću sreću da nas ne tlače robovlasnici skoro kao nekad u starom Egiptu bičem i štapom (a možda je to manje boljelo od verbalnog mobbinga kojemu su TOLIKI izloženi!), onda sasvim sigurno trpi naša obitelj. Ne vidimo se. Ne provodimo dovoljno vremena skupa. Ako se i vidimo bjesomučno razvozimo djecu kao ministre na deset aktivnosti jer svi tako idu i ako i mi tako ne radimo nismo dobri roditelji, i začarani krug tih naših dana svodi se na vožnju od točke A do točke B, pisanje zadaće i padanje u krevet umorni od života. A sutra sve ispočetka.
Da, živimo u surovom kapitalizmu, no odgovorno tvrdim da si u velikoj mjeri sami kompliciramo život. Često idemo linijom manjeg otpora i kupujemo djeci stvari „jer ih svi imaju“, od čuda tehnologije koja nas sve više otuđuju jedne od drugih, pa i ono malo vremena uvečer provodimo buljeći svak u svoj ekran- ajfon, ajped, plejstejšn, nastavi niz…da imamo mir i da nas puste na miru. Praznih glava i mozgova gledamo u NIŠTA i ne mislimo na NIŠTA, a najmanje na ono što je u životu jedne obitelji najbitnije.
Recite mi iskreno, kad ste zadnji put navečer djecu okupili i izmolili obiteljsku krunicu? Kad ste isključili SVE aparate, zagrlili se na kauču i satima –razgovarali? Kad? Kapa do poda onima koji to čine, ali ja mislim da su u debeloj manjini. Zbog akumuliranog stresa preko dana nemamo snage za iole ozbiljnije razgovore i radije idemo linijom manjeg otpora. Svak u svoj ekran, kao što rekoh.
Posljednjih godina u modi su takozvani „team buildinzi“. Koji nas opet odalečuju od obitelji stvarajući lažnu isforsiranu prisnost dok se radne kolege junače na raftinzima i gađaju paintballom, umjesto da kod kuće provode „ family building“. Ovaj izraz sam ovog časa izmislila.
Draga generacijo, pokušajte, teškoj ekomomskoj i društvenoj situaciji unatoč, ozbiljno razmisliti o tome. Zapitajte se iskreno: dajem li ja baš SVE od sebe kao mama, kao tata? Trebaju li vašoj djeci TOLIKE aktivnosti koje vam kradu predragocjeno vrijeme kojeg nemate? Treba li im sva ta tehnologija koja im na kraju krajeva samo, dokazano je, šteti?
Nedavno sam na jednom roditeljskom portalu objavila tekst o djeci i mobitelima gdje sam iznesla prilično jasne podatke da se još ne zna točno koliko zračenje mobilnih radio valova ima utjecaja na tanke lubanje naše djece, jer generacija koja je doslovce odrasla s mobitelima još nisu odrasli ljudi i studije koje bi mogle povezati utjecaj tog zračenja na sve veći broj tumora na mozgu kod mlade populacije – još jednostavno nisu napisane! Nije li bolje puhati na hladno? Kad sam napisala da je moj najstariji sin, dok je svojedobno bio prvašić, bio jedan od dvoje od njih 20 i nešto bez mobitela, mame su me žestoko popljuvale tvrdeći da od djece pravim idiote i društvene izopćenike – dok ja tvrdim da je za njih bickl, role i lopta, penjanje na drveće i razbijena koljena. Nisam naišla tada na razumijevanje, nisam ga ni očekivala, no satisfakcija mi je ipak da su mi klinci nadareni nogometaši savršenog zdravlja, a vidi čuda, nisu društveno izopćeni.
Svi skupa moramo malo stati na loptu, razmisliti kako živimo i postavljamo li si iz želje za konformizmom prevelike kriterije ulazeći tako u začarani krug: radimo da bi mogli kupiti, ulazimo u minuse da bi mogli imati što treba i ne treba, a onda opet radimo da te minuse nekako pokrijemo?
POJEO nas je konzumerizam. Sve dok se ne vratimo na početak, na temeljne vrijednosti i na ono što je jedino i zaista važno, pitati ćemo se kad godine prolete gdje smo bili i što smo radili. Djeca tako brzo rastu! Jednog dana postati ćemo djedovi i bake i ja se najiskrenije pitam, ako ovako nastavimo živjeti, ovim suludim životnim ritmom, hoćemo li ih uopće dočekati? Hoćemo li doživjeti tu sreću?
Možda zvučim fatalistički, no bojim se da je istina upravo takva i da je na nama, generacijo, da uhvatimo zadnji vlak, onaj istinske obiteljske sreće i istinskog blagostanja. Ne materijanog, nego onog puno, puno bitnijeg – duhovnog.
TEKST: Nikolina Nakić | Bitno.net
