Pjevač, kantautor, skladatelj, tekstopisac, aranžer, producent, gitarist, potpisnik preko 20 vječnih hitova, vlasnik 12 Porina, godinama među deset najizvođenijih autora u Hrvatskoj, teško je izbrojiti nagrade s raznih festivala, ‘nasmijani dječak iz 50-ih’, rođen u Splitu 60-ih, zaražen glazbom od 70-ih, uspješnu karijeru započinje sredinom 80-ih i od tada ‘nema gdje ga nema’, a posebice u Šibeniku zadnjih 15 godina. Više ga nije neobično zateći negdje po gradu. Moglo bi se reći da je u Šibeniku ‘na paušalu’.
Ljubav Nene Belana i Šibenika počela je s Festivalom dalmatinske šansone. Može li se reći da je upravo suradnja s tim festivalom i Brankom Viljcem bila okidač najuspješnijeg dijela vaše bogate karijere?
Pa sasvim sigurno. ‘Šansona’ je došla kao neka vrsta Božjeg dara, upravo u momentu kad mi je bilo najpotrebnije, kad mi je karijera zapala u svojevrsnu kreativnu, u prvom redu, ali i poslovnu slijepu ulicu s neizvjesnim ishodom. U tom momentu, prst sudbine, jedna slučajna kava ‘u prolazu’ s Brankom Viljcem na Trgu Medulić, jedan vrlo kreativan razgovor i žarulja se upalila… Sve ostalo je povijest.
Puno ste radili i za Međunarodni dječji festival. Kako je došlo do te suradnje?
Radio sam, na osobito zadovoljstvo, a nadam se da će biti i još prilika. Sve je počelo prije nekoliko godina na inicijativu bivšeg direktora Kazališta Dragana Zlatovića i fenomenalne redateljice Nine Kleflin, koji su zamislili da im radim autorsku glazbu za predivan mjuzikl ‘Buratino’. Za mene je to bio svojevrstan izazov, nešto potpuno novo i neobično u karijeri. Prihvatio sam ga s oprezom ali i s velikim zanimanjem. Rezultat je bio više nego izvrstan. Dobra suradnja s Kazalištem se opet nastavila nakon nekog vremena. Ovaj put s novom rukovodećom garniturom, na čelu s Majom Trlajom, pa sam napravio glazbu za još dva mjuzikla. Prošle godine za senzacionalnu ‘Matildu’, te ove godine za čarobnog ‘Čarobnjaka iz Oza’, tako da sad već imamo u rukama svojevrsnu dječju trilogiju.
Gdje izlazite u Šibeniku, s kim se družite?
U Šibeniku sam se svih ovih godina, kroz puste dolaske i poslove, ali i privatne posjete, pomalo već i udomaćio. Stekao sam brojna prijateljstva, što poslovna, što privatna, pa sam relativno čest gost vašeg lijepog grada. Ljudi me već zezaju da je vrijeme da i tu trebam imati stan. Nema pravila gdje izlazim, jer mi je cijeli grad poput jednog velikog sjajnog bisera. U svakom njegovom kutku se lijepo osjećam. Nisu mi nepoznate ni vaše brojne konobe, oštarije, restorani, kafići, klubovi, tvrđave, stari grad, riva, okolica i naravno Kazalište.
Da konačno definiramo vaše prebivalište i boravište. Prije svega to je pozornica, a onda Split, Brač, Rijeka…
…i Zagreb, u kojem opet sve više boravim zadnjih godina, otkad sam uspio priskrbiti jedan stančić kod ‘Arene’, a sve zbog prirode posla i potreba vezano za njega. Tako da, s obzirom na sad već četiri ravnopravne adrese, ja sam pravi pravcati, ako možda ne baš građanin svijeta, sasvim sigurno građanin Hrvatske.
Dugo toplo ljeto je pri kraju. Sa svojim ‘Fiumensima’ nastupali ste gotovo svaki dan. Šaljete li se uopće na godišnji odmor?
Šaljem i to višekratno. Dakle, u pauzama između kompleta svirki, povlačim se u Pučišća, malo šarmatno mjesto na otoku Braču, gdje imamo djedovinu, s obzirom na majčino porijeklo. Tamo punim baterije za daljne akcije.
‘Belan kompanija’ funkcionira u više varijanti. Koja vam je najdraža postava?
Sve postave su mi jednako drage, jer svaki nastup donosi specifičan izazov, ali i zadovoljstvo. Sad je već poznato da uz klasičnu ‘električnu’ varijantu u kojoj funkcioniram zadnjih dvadesetak godina uz pratnju mojih vjernih ‘Fiumensa’, tročlanog benda iz Rijeke, imam i ‘akustičnu ili unplugged’ varijantu u kojoj povremeno nastupam. Nazivam je ‘Mediteranski orkestar’. To je dvanaestočlana postava koju čine, uz članove ‘Fiumensa’, još i gudački kvartet ‘Prelude’, još jedna akustična gitara, dvije mandoline, solo violina i perkusionista. Često nam se u toj varijanti priključi i klapa na pozornici na nekim pjesmama. U Šibeniku najčešće klapa ‘More’, moji dragi dugogodišnji prijatelji. Nedavno smo u toj varijanti imali fantastičan koncert na Tvrđavi sv. Mihovila. Sad ću u rujnu promovirati, najprije u Zagrebu, i treću ’emanaciju Belan kompanije’, emotivno putovanje u bolju prošlost. Bit će to glazbeni događaj u ‘double-retro’ stilu pod nazivom ‘Neno Belan & Fiumens sviraju glazbu legendarne grupe ‘Đavoli’. Peteročlana postava, pojačana saksofonistom, našim dragim prijateljom – Jakšom Kriletićem Jordesom.
Kako biste podijelili svoju karijeru?
Pa recimo…možda na tri dijela. Prvi dio kao član grupe ‘Đavoli’ u periodu od 1985. – 1991. Tada sam stasao kao profesionalac i definirao svoj glazbeni stil, te postigao prve vrhove popularnosti. Drugi dio bila bi solo karijera od 1992. – 2003., kada sam otišao u solo vode, ispromovirao vlastito ime, uspio doživjeti i zvjezdani uspon, ali i veliki pad u karijeri. Treći dio – ovaj zadnji period, ajmo ga nazvati ‘Šibenskim’, od 2003. do danas. Period glazbene zrelosti, gdje sam velikim dijelom preko ‘Šibenske šansone’ i pjesama koje sam joj podario, ali kasnije i MDF-a, ponovo se vratio u igru i zauzeo mjesto koje mi pripada na glazbenom nebu Hrvatske.
Koja vam je najdraža pjesma koju ste napisali?
To je doista teško pitanje, jer najdraža pjesma jednostavno ne postoji. Naime, većina mojih pjesama je izašla, što iz osobnih životnih iskustava i opservacijom vlastite okoline. Svaka od njih priča o nekom momentu života, trenutku zaleđenom u vremenu, o emociji koju je taj neki trenutak donio. One su svojevrsna vlastita emocionalna biografija. Međutim, postoji možda određeni broj pjesama koje su ispale baš upravo onako kako sam ih zamišljao u trenutku stvaranja u glavi. Isto tako i određen broj koje su ispale drugačije, ali opet zanimljivo na neku drugu foru.
Što radite kada skinete gitaru?
Pa ništa posebno, sve isto kao i svi drugi ljudi. Družim se s familijom ili prijateljima, jedem finu hranu, pijem fino crno vino, razgovaram o svemu i svačemu. Ponekad, rekreativno vozim biciklu, pogledam neki dobar film, skuham paštu s tunom, pročitam dnevne vijesti, prošetam rivom, itd… I uvijek idem onom stranom, gdje me sunce grije, i uvijek samom sebi kažem – Hvala ti živote, srce mi se smije…
Ima jedna zgodna anegdota ‘Dobro nam došli ‘Đavoli’…
Vjerojatno mislite na onu kad smo 1989. godine, Dino Dvornik, ‘Daleka obala’, i mi svirali u prepunoj dvorani ‘Gripe’ u Splitu. Bio je to humanitarni koncert, čija su sakupljena sredstva uz još neke izvore prihoda, donatore i slično, bila namijenjena za obnovu crkvice sv. Nikole na Marjanu. Crkvica je zahvaljujući svim tim prikupljenim sredstvima uspješno obnovljena. Služila se velika Svečana misa na otvorenom, pored nje u čast tog događaja. Pred tisućama ljudi, u jednom trenutku je biskup pogledao u nebo i rekao: ‘Hvala Dinu Dvorniku, hvala ‘Dalekoj obali’, hvala ‘Đavolima’. Svi prisutni su od smijeha popadali, ha ha ha….
