Splitska redateljica Nenni Delmestre vratila se na šibenske kazališne daske. Nakon ‘KontrAkcija’, za Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku režira ‘Arhimedov zakon’, predstavu nastalu prema tekstu jednog od trenutačno najizvođenijih katalonskih dramskih pisaca Josepa Mari Miro y Corominae.
Ovo je njena ukupno 63. predstava koju režira, no za ovu priliku donosimo kratki razgovor o možebitnoj zajedničkoj kadidaturi Splita i Šibenika za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine, te postoji li kriza kazališta u Hrvatskoj, Europi…
POLITIKA, POLITIKA
U jednom trenutku bilo je govora o zajedničkoj kandidaturi Splita i Šibenika za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine. Kako gledate na to?
Dakle, suludo je da se ne povežemo od Zadra, Šibenika, Splita pa do Dubrovnika. Mislim da bi taj prostor mogao biti prostor Europske prijestolnice kulture. Naravno za to trebaju preduvjeti, za to treba stvoriti infrastrukturu, ali ne samo infrastrukturu grada, već i politika mora napokon reći što je za nju kultura, želi li obrazovan i kulturan narod ili želi neobrazovan i glup narod, te da se ponaša u skladu s tim. Nažalost, puno toga u našoj zemlji služi samo za politička prepucavanja, pa tako toga ima i u kulturnom prostoru Hrvatske.
Postoje pojedinci koji smatraju kako kandidatura zahtjeva mnogo novca, a da se naposljetku od svega nema mnogo koristi.
Od toga ima velike koristi. Bila sam gost kad je Graz bio Europska prijestolnica kulture, kad je Maribor ponio tu titulu i, naravno, to je višestruka korist. Ne samo kulturna, nego i mentalitetna. . Čini mi se da su ti gradovi, posebno Maribor podigli svoju civilizacijsku razinu. Ljudi ne znaju što kultura sve donosi, koju vrstu kreativnog razmišljanja ima, a koja je primjenjiva u ekonomiji, tehnologiji. Mislim da se na kulturu kod nas gleda kao na nužno zlo koje troši novac, a koji ne pridonosi mnogo. To nije tako. Ne želim se vraćati na stare floskule, ali ovaj mali narod od četiri milijuna stanovnika sva ta stoljeća preživio je upravo zahvaljujući svojoj kulturi i jeziku, ne zahvaljujući trenutačnim političarima. Ali ti trenutačni političari moraju znati da imaju priliku napraviti nešto što može biti dugoročno dobro za opće dobro.
Postoji li kriza kazališta, ali ne samo u Hrvatskoj nego općenito u ovom dijelu Europe, posebno kad je riječ o društveno angažiranim kazalištima?
Kriza kazališta postoji oduvijek. Zapravo, kazalište je produkt krize još od starih Grka do danas. Kriza društva uvjetuje krizu kazališta. Kod nas je ta kriza uvjetovana ekonomskim faktorima, ali i lošim strukturama, lošom organizacijom kazališta, rekla bih čak i lošim kazališnim zakonima koje bi trebalo ili mijenjati ili prilagoditi ili pisati potpuno nove. To je što se tiče hrvatskog kazališta. Ona kreativna kriza dođe i ode u valovima, ali mislim da uvijek ima istaknutih pojedinaca, istaknutih projekata kojima Hrvatska konkurira u svijetu i osvaja nagrade po festivalima gdje se naše predstave prikazuje tako da ne bih rekla da je hrvatsko kazalište u nekoj lošijoj poziciji od ostalih. Rekla bih da imamo veoma dobre autore, veoma dobre predstave i dramske tekstove. Mislim da su posebno naši suvremeni pisci veoma plodni i da pokazuju zavidnu razinu dramskog pisma.
Možete li reći iz osobnog iskustva ili općenito kako kotira hrvatskog kazalište u ostatku Europske unije?
Iskreno, moram reći da od zemalja bivše Jugoslavije najbolje kotira slovensko kazalište. Hrvatsko kazalište je u zadnjih nekoliko godina, baš zbog dramskih pisaca i nekoliko zanimljivih redatelja, ponovno doživjelo jedan interes šire europske javnosti. Mislim da smo u usponu i neka prosječna slika možda nije spektakularna, ali sigurno ima pojedinaca koji odskaču i doprinose imidžu hrvatskog kazališta.
VIŠE PROČITAJTE U IDUĆEM BROJU ŠIBENSKOG TJEDNIKA.
