Bilo kakva javna diskusija, uz uvjet da se ne pretvara u međusobni sukob strana koje razgovaraju, u Šibeniku je u današnje vrijeme, u najmanju ruku rijetka. Ako zbog potrebe za dijalogom na javnu raspravu pozivaju mladi ljudi, koliko god je to znak da se u Šibeniku nešto počelo buditi, toliko je i pokazatelj velike bremenitosti koju mladi Šibenčani danas podnose, što je pred njih stavilo društvo u kojem žive. Šibenska mladost poziva upomoć jer više ne želi trpjeti život u svijetu koji su, prema svom kroju, izradile neke stare generacije koje se, punih usta krilatice ‘na mladima svijet ostaje’, još uvijek grčevito drže za svoje fotelje i ne daju se ‘u stranu’. Jakov Bilić glumac je u HNK Šibenik. On se, nakon završenog studija vratio u svoj rodni grad i stalno zaposlio. Zoran Erak nije bio te sreće. Danas živi u Zagrebu gdje povremeno i radi, a o povratku u Šibenik tek sanja. Vezan je, reći će, za Šibenik i za sve njegove važnije manifestacije – radi na MDF-u, pomaže na Šansoni – ali o stalnom poslu i prostoru za rad u svom gradu još ne može razmišljati. Nostalgiju liječi radom u Klubu Šibenčana u metropoli. Oba ova mlada čovjeka, svatko sa svojom pričom, ujedinili su se u apelu mladima, društvu i šibenskim vlastima koji su uputilipreko Šibenskog tjednika. Ogorčeni načinom na koji sve šibenske vlasti i društveni faktori tretiraju mlade, Bilić i Erak, predstavljajući čitavu jednu generaciju Šibenčana, traže prostor, imaginaran i formalan, za sve svoje prijatelje, poznanike i rođake, za šibenski mozak, šibensku dicu koja u svom gradu danas nemaju baš nikakvu potporu niti perspektivu.
Zašto ste se odlučili reagirati i istupiti u medijima na ovaj način?
Zoran: Jer se želimo obratiti ljudima, poglavito mladim ljudima Šibenika koji u svom gradu već duže vrijeme spavaju, a da sami za to nisu krivi. Tome je više nego itko drugi kriva politika na razini države koja je uništila glas mladog čovjeka. Mladi su nekad njedrili najveće promjene u ovoj državi. Sve velike stvari pokrenuli su mladi, kroz nekakav revolt ili bunt, a kada je bilo nužno, čak i kroz revoluciju. U Šibeniku, nažalost, to se ne događa. Mladi imaju svašta za kazati. Oni imaju ozbiljne probleme kao i svaki drugi građanin ovoga grada, ali ne žele izići i reći što ih muči. Mi im želimo poručiti da je vrijeme da govore glasno.
Zorane, kažeš da mladi ne žele pričati o problemima. Obojica se krećete među svojom generacijom, dakle među mladim ljudima zbog čijeg ste nezadovoljstva, kao što ste kazali, danas tu. Zašto mladi šute?
Zoran: Prije svega iz straha. Kod svih je mladih ljudi prisutan strah. Svi misle: ‘ako to kažem hoću li imati posljedice, otac mi radi tamo, hoće li on imati posljedice, hoću li sutra dobiti posao…’. U Šibeniku je, naime, izrazito izražen problem pripadnosti. Uvijek se postavlja pitanje tko ti je otac, tko majka, iz kojeg si dijela grada, kojoj političkoj stranci pripadaš. Previše podjele vlada gradom, no to nije dobro i u Šibeniku nije rezultiralo ničim pozitivnim. Mislim da, dok se ljudi ne maknu od tih podjela, nećemo krenuti naprijed.
Jakove, Zoran je kazao kako se mladi ljudi boje, no da imaju mnogo za kazati. Što oni poručuju preko vas?
Jakov: Ovdje ću govoriti u svoje ime, kao netko tko pripada generaciji mladih ljudi. Mogu kazati kako mi se, u razgovoru sa svojim prijateljima ili suradnicima, čini kako je u Šibeniku nametnuta predaja kako ništa ne vrijedi, kako je sve mrtvo i nema perspektive. Nažalost, kao što je Zoran kazao, mladima je nametnut i sustav u kojemu je bitan pedigre koji uvjetuje napredak, umjesto sposobnosti i kreativnosti. Mladi su to, nažalost, prihvatili, no perspektive ima i bunt se javlja, evo, i na ovaj način, dok mi pričamo. Nije rješenje izići na ulice i u prosvjedu paliti automobile, ali je rješenje javno upitati političke i ine elite koje su odgovorne za ovaj grad i stanje u njemu – zašto su dopustili da Šibenik dođe do ove točke? Zašto su dopustili da ne postoji sustav po kojem se stvari rade? Zašto su dopustili da nema brige o ljudima, poglavito mladima? Mnogi su nam mladi ljudi otišli iz Šibenika, no odgovorno tvrdim kako nema onoga među njima koji nema potrebu da se vrati u svoj grad. Problem je što nema gdje jer nema odgovora na pitanja koja sam postavio.
Ti si se, Jakove, vratio u svoj grad. Koliko je to bilo važno za tebe i koliko sad osjećaš sve te nedostatke Šibenika?
Jakov: Činjenica je da se u ovaj grad lakše vratiti nego u njemu ostati jer s vremenom si jednostavno prisiljen pristati na igru o kojoj smo pričali. Sve je u Šibeniku pod nekim čepom. Koliko se boca u kojoj se nalazimo može puniti ne znam, ali svi živimo ispod čepa, bez obzira što radili i čime se bavili. Radim u HNK Šibenik i družim se sa svim generacijama Šibenčana. Svi oni su u intimnim diskusijama na istom tragu, svi oni shvaćaju da imamo problem, svi oni problem artikuliraju, ali ništa ne čine da ga riješimo. Sad su izbori, mnogo se priča o problemima, pa tako i o mladima. No, nije rješenje da govorimo o imaginarnim projektima. Mladi ne mogu pričati od izbora do izbora, oni žive danas i njima treba dati prostor sad. Ovaj grad ima ogroman broj mladih ljudi koji su frustrirani – svime. Mislim da je došlo vrijeme da artikuliraju svoje potrebe.
Zorane, ti si aktivan u Klubu Šibenčana, radiš s mnogo mladih ljudi, studenata koji tek moraju izgraditi svoj život. Što oni kažu? Žele li se vratiti u Šibenik?
Zoran: Razgovaram sa svim generacijama koje dolaze u klub, pa tako i s mladima. Najprije moram reći da su naši studenti iznimni i veliki ih je broj u posljednje vrijeme diplomiralo. Ta silna šibenska mladost želi se i mora vratiti u Šibenik jer jednostavno nema mogućnost da ostane u Zagrebu. Kroz Klub Šibenčana surađujem s mnogo zavičajnih udruga u Zagrebu i mogu kazati da je najviše mladih ljudi iz Šibenika koji se žele vratiti kući. Takav slučaj nije s ostalim dijelovima Hrvatske, taj lokalpatriotizam jednostavno nije razvijen kao kod nas. No, mladi Šibenčani jako su frustrirani, boje se povratka u svoj grad. Oni svi govore isto – žele početi raditi, nije im bitna plaća, koliko ona početna sigurnost koja će ih ostaviti u njihovom zavičaju. Ne znam koliko sigurnosti Šibenik trenutno može ponuditi svojoj mladosti, no znam koliko ta mladost može ponuditi svom gradu. Ogroman je, naime, jaz između onoga što grad nudi i onoga na što su spremni mladi ljudi koji su okusili život u hrvatskoj metropoli ili bilo kojem drugom većem gradu.
Kako to misliš?
Zoran: Ti su ljudi puni entuzijazma, ali su i njihovi horizonti široki, oni su spremni pokrenuti nešto, a u Šibeniku nalete na – hrid. Znam mnogo ljudi koji su nakon studija u Šibeniku nešto željeli pokrenuti, a dogodila im se klasična stvar – pokušali su, to nije zaživjelo, štufali su se i više nikad ništa nisu probali, već brinu samo o sebi. To nam se ponavlja iz generacije u generaciju. Umjesto da Grad zaštiti taj šibenski potencijal, ideje i šibensku pamet općenito, mi ih rasipamo nepovratno.
Jakov: U takvoj sam se situaciji našao i sam. Ne pripadan nijednoj stranci niti opciji, moj je izbor Šibenik, svjesno sam se vratio tu, no u jednom trenutku, kada vidite da se stvari ne mijenjaju, čovjek se štufa. Nažalost, danas mjerodavni ne žele vidjeti koja nam opasnost prijeti. Bit ću slikovit pa kazati da, ako se ne počne ulagati u mlade, u njihovu kreativnu edukaciju i izražavanje, u šibenskom kazalištu za deset godina neće biti publike, u sportskim klubovima neće biti djece.
Spomenuli smo ranije rasipanje šibenskog potencijala. Možete li objasniti tu tezu?
Zoran: Najprije ga uzimamo olako, a onda ga rasipamo. Nema institucije koja će stati iza mladog čovjeka, koja će mu dati do znanja da njegove ideje netko podržava, pa makar bile i krive. Danas, nažalost, mladi ljudi u Šibeniku ne trebaju nikome.
Jakov: Mislim da je najbolji pokazatelj kako o mladosti skrbe oni koji bi trebali raditi na razvoju Šibenika događaj ‘Ulica i alternativa’ koji je prije nekoliko dana u dvorani Baldekin organizirala šibenska policija. Bilo je to sve skupa lijepo, da ne bi bilo spora, ali poraz je društva što je policija, represivni aparat, ta koja animira mlade i vodi o njima brigu. Nažalost, u Šibeniku se sve radi stihijski, na bazi entuzijazma ili ludosti pojedinca koji gura svoju ideju a kad dođe kući zapjeva sam sebi onu staru: ‘Što je meni ovo trebalo’.
Možemo li biti precizni – imate li vi konkretnu ideju o tome što treba učiniti za mlade u Šibeniku?
Zoran: Naravno. Prije svega, treba osigurati prostor za mlade – Poduzetnički inkubator, ali ne onakav kakav mladi poimaju u kinu Odeon, već potpuno drugačiji. To mora biti ustanova koja neće mladima samo dati prostor za svirke, već će kad stasa držati čitavu kulturu Šibenika na svojim temeljima. Inkubator treba umrežiti sa svim institucijama, od kazališta i knjižnice do sportskih objekata i škola, on mora imati svog stručnog voditelja koji će okupljati interese svih udruga i izraditi unutar inkubatora sustav koji funkcionira. Kada se stvari tako postave, dobit ćemo ustanovu koja će za četiri godine iznjedriti jedan bend, jednu plesnu radionicu, novog Maksima Mrvicu ili, na koncu, nove voditelje kulturnih ustanova u gradu Šibeniku. Već šest godina lobiram kod različitih vlasti u nadi da će netko pristati i omogućiti mladima da dobiju mjesto na kojem će početi razmišljati o svom gradu, okolini i društvu u cjelini, te o načinima na koji će svoj kraj unaprijediti. Udruge za mlade koje djeluju na prostoru Šibenika, sad će se na mene naljutiti, ne rade dobar posao. Ne rade sustavno i od temelja, već se sve uvijek svodi na pojedinačne zahtjeve. Još uvijek nisu izišle zajedno, s konkretnim pisanim zahtjevom i tražili od mjerodavnih argumentiran odgovor. Činjenica da se mladi nisu umrežili na taj način u Šibeniku je veliki problem. Jedino okupljena mladost, okupljene udruge u jednom zajedničkom prostoru mogu nešto promijeniti.
Pitanje koje bi vam se prvo postavilo jest što je sve potrebno kako bi taj inkubator funkcionirao?
Zoran: Budući da u politici uvijek nailazite na ljude koji sve gledaju kroz financijsku prizmu postavimo to tako. Dakle, treba platiti jednog čovjeka koji će biti voditelj inkubatora, treba postaviti stvari na način da to bude dom udruga koje će ga održavati živim, postaviti vlastitu produkciju u njemu i za pet godina imat ćemo nove proizvode koje nećemo morati plaćati, već ćemo ih koristiti i, uvjetno govoreći, prodavati dalje. Osim prihoda iz vlastite produkcije, treba kazati kako u projektu mogu uvelike pomoći fondovi koji u pravilu prate takve projekte, te nije isključeno da se taj projekt isfinancira upravo iz takvih izvora. To je učinila Lepoglava, mjesto koje je samo po sebi potpuno nezamjetno, a njihov Centar za mlade radi čuda.
Jakov: To bi bila prava revolucija – mušketirska, svi za jednog, jedan za sve.
Zoran: Daleko smo svi još od toga, treba napraviti prostor, ponuditi mladima da se tu sastaju i druže, dati im da iznjedre i neke sjajne, ali i neke loše ideje, te odatle krenuti graditi budućnost. Danas ulica odgaja mlade, a nikakvih drugih sadržaja nema. Ako se ne napravi prostor za mlade, Šibenik će kroz nekoliko godina imati veći problem s kriminalom i ovisnostima, no što se može pojmiti.
Jakov: Ne treba tu puno. Mladi su sami po sebi idealisti, a njihova pokretačka snaga je nezamisliva. Mladima treba prostor koji neće značiti samo formalna četiri zida već će se u njemu otvoriti malo šire sociološko pitanje, mogućnost za kreaciju, za dijalog i, na koncu, za kritiku svemu onome što nije dobro. Da bi to sve bilo moguće potrebna je volja onih koji gospodare gradom, njihova volja da podrže širinu, kreativnost i ideje mladosti i da od njih više ne bježe.
Zoran: Stalno nam govore: ‘strpite se, bit će, imajte razumijevanja’. No, mi nemamo više strpljenja. Imamo konkretne prijedloge, konkretna rješenja za problem i volju da ih realiziramo, čak i van gradske blagajne. Nema opravdanja niti zbog financija, samo treba volje. Mladi moraju početi brinuti o sebi, no to je tužno, da nitko dosad nije pitao mladost što želi.
O prostoru za mlade stalno se priča. Trebalo je to biti kino Odeon, koje smo spomenuli maloprije, no još uvijek se ništa po tom pitanju nije dogodilo. Zašto?
Zoran: Svaka vlast izbjegava povlađivati mladima jer se boji. Mladi ljudi nisu birači, većina ih ne izlazi na izbore i oni, u očima političara, mogu samo izazivati bunt i uzrokovati probleme. A, sustavno okupljanje mladih dovelo bi do razvoja ideje među njima kako su i oni bitni.
Jakov: Volio bih vidjeti ima li među starijim generacijama netko tko je dovoljno, uvjetno govoreći, lud da se obrati mladim ljudima i dade im šansu.
Zoran: Prateći dosadašnju spremnost vlasti da posluša potrebe mladih, ponekad se pitam imaju li ti ljudi koji su nas vodili dosad djecu? Ne vide li da i njihova djeca imaju nezadovoljene potrebe?
Jakov: Vlado Gotovac je imao jednu divnu rečenicu koju je izrekao na ovu temu: ‘Onaj koji ne vodi brigu o tuđoj djeci nema djecu, oni koji ne vode brigu o tuđim majkama, nemaju majke’. To zvuči oštro, no velika je i frustracija nas mladih ljudi u Šibeniku. Kazao sam već da sam se nakon povratka u Šibenik više puta upitao je li mi to bila najtrezvenija odluka koju sam donio.
Zorane, da možeš, da imaš priliku, bi li se vratio u Šibenik?
Zoran: Apsolutno. Ovo je grad u kojem sam odrastao, izgradio se kao osoba i, što je najvažnije, tom gradu nešto želim vratiti. Uvijek govorim kako moj Šibenik, koji mi je u sjećanju i u srcu, nitko ne može oduzeti, bez obzira na sve politike koje gradom vladaju i koje ga vode. To je ono što sve nas mlade vuče natrag. U Zagrebu sam svaki dan okružen mladim ljudima i postao sam svjestan da toj mladosti konačno treba nešto dati, kako bi je se usmjerilo da izgrađuje sebe prema svom gradu. Tako se, na kraju krajeva, i gradi budućnost. Ako se ne pokrenemo, imat ćemo takozvane copy-paste generacije, ljude koje su naučili oni prije njih, koji opet neće reagirati, neće prosvjedovati, neće tražiti promjene i neće učiniti ništa za svoju budućnost.
Jakov: Želio bih pitati mjerodavne – ima li itko podatak o tome koliko je mladih ljudi otišlo iz Šibenika, a koliko ih se vratilo? Prati li itko gdje je ta naša mladost, čime se bavi, sjedi li po kafićima ili ima nekakvu zanimaciju? Takve analize nitko nije radio.
Što biste poručili mladim ljudima, svima onima koji su prihvatili taj letargični obrazac ‘tako je kako je’ i koji se danas boje govoriti glasno o svojim frustracijama?
Zoran: Teško je mlade pozvati da se vrate u Šibenik. Ne želim uzimati toliku slobodu, no mislim da će se većina vratiti svojom voljom. Često čujemo kako na mladima svijet ostaje, no ja kažem kako na mladima ostaju problemi. Kriza je dovela do toga da je mladost postala privilegija, da se mladi sve mlađi moraju početi brinuti za sebe. Stresem se kad na festivalu čujem djecu da dolaze raditi ne da bi sebi nešto priuštili, već zbog kućnog budžeta. Ali to sve donijelo je jedno dobro – da ti mladi ljudi s fakulteta izlaze s nekim radnim iskustvom i javnost ih više ne može gledati s nepovjerenjem. Stariji ljudi danas moraju shvatiti da su mladi danas spremni preuzet brigu o sebi i nečemu što im se povjeri. A mladi moraju na sebe privlačiti pažnju. pozivam vas, sve mlade ljude iz Šibenika – iziđite na izbore i preispitajte svoje stavove, a ako ne pronađete nikoga kome vjerujete prekrižite glasački listić. Ako se već boje glasno govoriti o svojim problemima, neka barem na taj način dadu doprinos demokraciji.
Jakov: Na ovaj smo se razgovor odlučili ne da bismo riješili gospodarske probleme grada, već da bismo život u njemu učinili ugodnijim. A to je u današnje vrijeme iznimno važno. U pitanju je opstanak mladosti i grada.
Zoran: Mladi će sutra biti nosioci ovog društva, stoga im osigurajmo dobre temelje.