Ovo zapravo neće biti toliko tekst o samom novom filmu Davida Finchera ‘Gone Girl’, koji je nedavno došao u hrvatska kina, već više o glavnom glumcu, ‘onom kojeg se voli mrziti’, ‘samo lijepoj faci’ Benu Afflecku.
Najprije malo o samom filmu. Film je vrlo dobar, prava drama u Fincher stilu, red suspencea, red komedije, red dubokih misli, a čovjeku na kraju svakako ostane za razmišljati što to duša i ljubav jest?
Međutim, daleko je to od onog starog Finchera, Gone girl nije ni blizu Seven, The game, pa i trećem Alienu, a, nažalost, kvalitetom zaostaje i za odličnim Social Network, po meni jedinim njegovim remek djelom još od neponovljive Sedmice.
Al ok, isplati se otići u kino, samo, molim vas, nemojte govoriti kako je glazba Trenta Reznora odlična, jer kad se toliko govori o filmskoj glazbi, u samom filmu očito nešto ne štima.
Ono što zapravo hoću reći je da je Ben Affleck odličan glumac, ma kako ljudima išao na živce. Čovjek je jednostavno pojava, ima taj potrebni intezitet da napuni kadar u bilo kojem filmu u kojem se pojavi. Sjećam se par njegovih scena iz Shakespeare in love, s cijelom plejadom izvrsnih britanskih glumaca, Affleck se pojavio u kadru negdje polovicom filma i zauzeo coijeli ekran. A bogami, ne može to baš previše glumaca, ma koliko se trudili.
Ok, on to možda i ne glumi, ali što se može, katkad je i to dovoljno. Tako da je briljirao u Gone Girl, uz napomenu da se idealno i pojavom uklopio u scenarij. Nije ga Fincher uzalud uzeo baš za taj film.
