a sigurni smo da ne postoji ni staro, ni mlado, ni muško, ni žensko, ni nutricionist, ni svejed koji je ikad uspio odoliti zovu Rušijeve krafne na Jadriji. Sigurni smo da ne postoji osoba kojoj poznati skup riječi ‘idemo u Rušija na krafne’ nije prešao preko usana. Slobodno nas ispravite, ako se varamo.
Kult sljedbenika tzv. Rušijeve krafne polako se počeo stvarati davne 1974. godine kada je obitelj Ramadani prvi put stigla na Jadriju. Njihov (radni) posjet tom gradskom kupalištu nije trebao biti dugog vijeka, no planovi čovjeka su jedno, prst sudbine drugo. ‘Planirali smo ostati jednu ili dvije godine, ali nam se svidjelo. Svaka iduća godina bila je bolja od prethodne i tako smo ovdje bacili sidro i ostali’, prisjeća se Neim Ramadani, vlasnik ugostiteljskog objekta koji je proslavila samo naizgled obična krafna.
NAJBOLJI OPSTAJU
‘Prvo je došao moj čača koji je ovdje bio jedno kratko vrijeme, a zatim sam ja preuzeo posao. Sad je došao moj sin i on će me nasljediti. Nakon njega dolazi unuk. Vjerojatno će i on nastaviti. Da je ovo stalni posao, možda ne bi, ali kako je riječ o sezonskom poslu …’, povjerava nam Neim generacijski slijed i svoja nadanja. Lokacija u prvom redu do mora, u hladu borove šume, gdje se hodočasti po krafne i na kavu zadnjih desetak godina, četvrto je u nizu mjesta koje je obitelj Ramadani prošla na Jadriji, a do useljenja na posljednju adresu popularni Ruši nudio je krempite, šampite, štrudle i ostale slastice.
‘Na početku, radili smo kolače, ali kako to nije išlo, pomalo smo micali sve i ostali smo samo na krafnama jer su najisplativije i brzo se naprave. Odabrali smo ih kao najbolje u ponudi’, priznaje ugostitelj po struci i majstor slastičar. Svi istinski obožavatelji Rušijeve krafne itekako dobro znaju kad je vrijeme za svježe, još uvijek tople krafne pa će se do Rušija uputiti rano ujutro, već između 8 i 9 sati, te ponovno popodne oko 16 sati. Hoćete li u međuvremenu svoje okusne pupoljke uspjeti počastiti ovom slasticom ovisit će o tome jeste li jedini koji ih traže u tom trenu ili ih uz vas ima još.
PRVI I ZADNJI
Ljeta na Jadriji počinju i završavaju s obitelji Ramadani koja otvara sezonu ranije od kolega ugostitelja bilo gdje na Jadranskoj obali. I dok se kao razdoblje srca sezone uzima period između 1. lipnja i 15. kolovoza, Ruši dotad već ‘debelo’ radi. ‘Bio sam uporan s radnim vremenom pa, što se toga tiče, prvi otvaram i zadnji zatvaram. Od prvog dana slastičarnu uvijek otvaramo i zatvaramo po rasporedu bez obzira na vremenske prilike. Bilo sunce ili kiša uvijek sam prisutan. I gosti su zadovoljni ili barem mislim da jesu’, sa smiješkom će Neim.
Iako će svako žensko na spomen krafne napraviti koraka natrag ne želeći da joj sam spomen tog imena naruši skladnu liniju tijela, ipak će više pripadnica ženskog roda pokleknuti pred željom da nepce utope u nešto toplo, ukusno pa taman to bilo i masno. ‘Bilo je i takvih priča, ali ne znam koliko su ozbiljne jer ih žene isto traže’, povjerava nam glava obitelji i to vidno zadovoljan jer već godinama njegovu delikatesu podjednako traže starosjedionici i jadrijske pridošlice.
‘Turisti koji prvi put dođu na Jadriju dođu kod nas jer im domaćini koji žive na Jadriji pričaju da ovdje imaju krafne i sladoled. Dođu, probaju i više se ne miču odavde. Dogodine kad se vrate znaju gdje treba ići’, prepričava.
KAMO NAKON FEŠTE?!
Je li vam se ikad dogodilo da ste se vratili doma s kupanja na Jadriji, a da niste otišli po svoju krafnu?! Vjerojatno nije nikad. Koliko ste puta jutro nakon neke fešte na Jadriji dočekali s krafnom u ruci gledajući sunce kako se polako i sve više naginje nad morem?! Bezbroj. I svaki put ste u tome uživali kao da je prvi put. Neim će u šali reći da za takvih jutara i nema puno izbora. ‘Tada samo ja radim i to potraje do 10, 11 uri kada kreće prvi brod za Šibenik i nakon toga – bonaca’, tvrdi. Osim dugogodišnjeg poslovanja i krafne kao svojevrsnog zaštitnog znaka, Ruši se može pohvaliti i činjenicom da svih ovih godina nijednom nije imao nikakvih problema. ‘Zbog toga sam najsretniji. Svih ovih godina nije bilo nikakvih trovanja, svaka analiza krafne, sladoleda ili limunade bila je ispravna. Knjiga žalbe je prazna. U njoj nema ni negativnog ni pozitivnog’, priznaje.
ČEGA NEMA BEZ TOGA SE MOŽE
U čemu je tajna Rušijeve krafne?! E, pa tajna nije u onom čega ima u njoj, već u onom čega – nema, a nema mlijeka i jaja. ‘Recept je naš. Maknuli smo jaje i mlijeko. Htjeli smo da budu što bolje za goste i koliko vidim uspjevamo. Mnogo ljudi nas je pitalo kako ih radimo, da njima ne uspjeva. Ne koristimo kemikalije, u tijestu nema ništa posebno, ali pazimo da radimo malo tijesta, da ga ne bude puno pa da je uvijek svježe. Da nije staro više od dva sata jer se nakon toga ukiseli, daje po kvascu’, otkriva nam što je tako posebno u njegovoj slastici koju nam je u nasljeđe ostavila povijesna Austro – Ugarska država.
Iduće godine obilježit će se četrdeset godina od dolaska obitelji Ramadani na Jadriju, pa Neim tim povodom najavljuje slavlje u čast slastice koja ih je učinila omiljenim mjestom brojnih generacija koje su se ikad našle u hladovini jadrijske borove šume ili na valovima na ulazu u Kanal sv. Ante.
