MAGAZIN IŠ DONOSI: Jelena Živković-Menđušić: Slatko i jaaako slasno

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Mlada Jelena Živković Menđušić prvu ‘ozbiljniju’ tortu ispekla je sinu Gabrijelu za njegov prvi rođendan. Radila ju je gotovo 24 sata, od čega je 12 sati provela s mamom na telefonu. Nakon toga, sve prijateljice željele su imati Jeleninu tortu za važne proslave. Dok joj pečenje i ukrašavanje torti i kolača ide k’o od šale, u kuhanju nije vična. Smije se, prepričavajući nam kako uvijek zagori kapulicu dok je žuti.

Jelena nije rođena Šibenčanka, u grad je stigla sa samo 16 godina kao perspektivna mlada odbojkašica. I zaljubila se u njega već u prvom mjesecu dolaska. Ova rođena Zagrepčanka, odmalena je naučila mijenjati sredine, budući da se još kao djevojčica s roditeljima preselila iz metropole u Poreč. Od Zagreba i Poreča ostao joj je tek naglasak, premda će kazati kako je brzo ‘pokupila’ sve šibenske riječi, pa čak i ono tipično ‘gutanje’ slova.

‘EASY’

U Šibenik sam došla 2004. godine zbog odbojke, imala sam 16 godina. Iskreno, ne sjećam se tih prvih dana, ali mama mi uvijek kaže da sam je nakon mjesec dana provedenih u Šibeniku nazvala i rekla da ću ovdje ostati zauvijek, da sam se na prvi pogled zaljubila u grad. Ne mogu se sjetiti te izjave, ali ona mi to redovito spomene, ali stvarno je tako i bilo. Odlazila sam iz grada, vraćala bih se, ali uvijek bih se prije vraćala u Šibenik nego kući kod svojih, u Poreč. Ovdje sam upoznala super prijateljice, a svidio mi se ovaj mentalitet. Obožavala sam kako je nekad riva ‘gorjela’ i kada je trebalo pola sata da nađeš slobodan stol, pa moraš baciti torbu na stolicu da ti ga netko ne ukrade. Paralelno sa mnom u klub su došle i dvije-tri Amerikanke s kojima sam se intenzivno tada družila. Bile smo u šoku kako je sve ovdje nekako ‘easy’.

 SPORT

 Od malena sam trenirala sve, plivanje, tenis, odbojku… Moji roditelji imaju filozofiju, koja se meni se sviđa i prenijet ću je na Gabrijela, da se nešto trenirati mora kako bi se tijelo razvijalo. To ne mora biti ništa profesionalno, naravno, ako se dogodi, dogodi se. Stvari koje prođeš u svlačionici nećeš proći nigdje- To je stvarno veliko iskustvo i požalila bih da ga nemam. Kako sam se ‘zakačila’ na odbojku? Sjećam se da sam bila dobra u tenisu, ali me bilo strah starijih igračica. U jednom sam trenu trebala preći u stariju ekipu, ali sam bila premlada. Vjerojatno sam se prepala i više se nisam pojavila na nijednom treningu, a budući da sam paralelno trenirala odbojku, na odbojci sam i ostala. Odbojka je postala moj način života.

Kada sam bila u srednjoj školi, izlazila sam, ali ići na trening je bilo ‘amen’. Nakon što sam rodila, na teren sam se vratila nakon dva mjeseca…To je moj ispušni ventil. Neopisiv je gušt ostati u svlačionici nakon treninga i popričati s curama, zezati se…Ušle smo u prvu ligu, što je odlično. Sve igramo iz ljubavi. U ekipi imamo još jednu mamu, ona je iz Rijeke. I stvarno radimo s guštom.

 TORTE

 Sve je počelo s Gabrijelovim prvim rođendanom. Željela sam da moje dijete ima isključivo moju tortu, nisam je htjela kupiti. Dotada sam ispekla možda dva ili tri kolača, ništa posebno. Čak sam i svekrvi zabranila da peče tortu. Sve sam željela napraviti sama. Čula sam se s mamom, budući da ona peče kolače i u tome je veomoa dobra, tražila sam je neki jednostavan, ali fini recept. Tu sam tortu radila od četiri poslijepodne do tri poslijepodne sljedeći dan, spavala sam dva ili tri sata. Samo sam pekla biskvite i radila kreme, a od toga sam s mamom provela 12 sati na telefonu. Sada kad radim tu istu tortu trebaju mi tri sata. Da nije ispalo dobro, rekla bih ok, nisam za to i gotova stvar. Ali nekako su svi bili oduševljeni. Za drugi rođendan odlučila sam da ne želim nešto obično i po internetu sam vidjela šarene torte i odlučila sam se okušati u tome. Mama me uputila da pokušam s marcipanom, ali mi se nije svidio jer je mrvičast i kada ga se boja nije fora, ali sam uspjela napraviti prve figurice. Bile u čudne, nekakvi medići i autići i svi su se opet oduševili. Poslije sam otkrila fondant i shvatila da je ukrašavanje skroz jednostavno, a jako me veseli. Kako je Gabrijel narastao i on mi pomaže, gušt mu je raditi. U ovom se, definitivno, vidim jednog dana, razmišljam u tom smjeru… 

 UMJETNIČKA CRTA

 Bio je Božić i nisam znala što pokloniti prijateljicama. Željela sam nekakav ručni rad, a ne nešto kupovno. Godinu prije, također za Božić, ispekla sam medenjake, napravila sam marmelade, poslagala ih u košare i to sam im poklonila. Onda sam malo istraživala i vidjela da se može crtati po tenisicama. Napravila sam tri para za prijateljice. Oduševile su se. Objavila sam na Facebooku i ljudi su se počeli zanimati o svemu. Zapravo, donedavno nisam imala pojma da imam umjetničku crtu. Tata mi je kipar i slikar, sestra mi je na Likovnoj akademiji u Zagrebu i kod nje se ta crta uvijek primjećivala.


Pratite nas i na društvenim mrežama:

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.