Katarina Zadrija: PISMO PJESNIKU

PISMO PJESNIKU
Znaš, pristojno i gospodski bi bilo da te oslovljavam s „Vi“, ali kao da te znam oduvijek, kao da si moj. A kako i ne bih? Bila sam djevojčica s medvjedićem u rukama i palcem u ustima koja je zamišljala da je na mjestu žene koja pjeva pjesme koje joj piše njen dragi. Tako su mi odrasli rekli. Stajala sam ispred televizora i netremice gledala tu gordu, profinjenu damu plemenitog držanja za mikrofonom. Htjela sam biti ona. Htjela sam biti kraljica šansona.
Rekli su: „Da barem pjeva kako piše!“
„Ne morate slušati“ – odgovorila sam uvrijeđeno i nastavila gutati tvoje riječi i ono što si imao za reći.
Nakon nekog vremena sam počela lakirati nokte. Palac je davno izašao iz ustiju. Tada bih tako rado da si na mom balkonu dok perem kosu s pjenom na nosu.
Kasnije dok sam čitala tvoju pjesmu „Da su me ukrali cigani“ razmišljala sam kako i to ne bi bilo loše. Možda bi sa svojim medom koji pleše došao i do mog sela. Dala bih medi krušku, možda bi se i upoznali.
Možda bi pjesmu „Podragaš lasi“ uglazbio za mene, pa koju godinu kasnije ne bih bila ljubomorna na Gabi dok ju je pjevala na Krapinskom festivalu. Ja mlada žena, novovalno dijete, koja je bez prestanka vrtjela traku „Xenie“ s pjesmom „Vjetar u kosi“, potiho sam plakala uz pjesmu Drage Britvića kojoj ste ti i Gabi udahnuli život.
Gutala sam tvoje pjesme. Za mene si bio jedan jedini. Bio si san svih žena, jer kud ćeš veće sreće nego da ti pjesnik piše i uglazbljuje pjesme.
Bio si. Danas pišeš za zborove anđela. Jednom ću i tu muziku slušati i reći: „I tuda je prošao On Car Riječi!“